Hajde da demistificiramo obrazovanje

Obrazovanje nam daje potrebno znanje. U otuđenom društvu u kojem mi živimo danas, autoriteti određuju koje je znanje potrebno a društvo nema drugog izbora nega da ga prihvati. Današnji autoriteti su uspostavili obavezan sistem obrazovanja da budu sigurni da će njihov poredak, način razmišljanja, kao i njihove vrijednosti biti usvojene u društvu. Takvo obrazovanje je otuđeno, ono nas otuđuje od naše prirode, sputava razvoj naših prirodnih sposobnosti i sprečava nas da živimo normalan život.

Otuđeno društvo precjenjuje značaj obrazovanja. Najbolje učenje dolazi kroz praksu. Kada čovjek voli ono što radi on brzo uči sve što mu treba da bi svoj rad mogao obavljati. Ali mi jako teško možemo ostvariti pravo na rad tamo gdje imamo interes zato jer je većina radnih mjesta zauzeta i zaštićena. Kada ne možemo izraziti sebe na produktivan način kroz prirodne potrebe kao što je to rad, tada tražimo otuđene oblike vrijednosti koje nas degeneriraju. To je upravo situacija koju imamo danas.

Novi sistem koji sam predložio uvodi otvoreno takmičenje radnika za sva radna mjesta. Radnik koji ponudi najveću produktivnost na željenom radnom mjestu će dobiti posao. Sistem će formirati daleko veću odgovornost radnika za vlastiti rad pa tako i za iskazanu produktivnost, nego što je to danas moguće, pa nikome neće pasti na pamet da nudi produktivnost koju neće moći ostvariti kao što to danas uobičajeno rade političari na primjer.

U takvom sistemu rad više neće biti uvjetovan obrazovanjem. Obrazovanje treba shvatiti samo kao pomoć u radu. To na prvom mjestu znači da obrazovanje neće biti obavezno. Učenici će slobodno pohađati nastavu gdje žele i kad žele. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da većina učenika neće pohađati nastavu koja ih ne zanima ili od koje nemaju neposredne koristi. Obrazovanje će u budućnosti imati cilj da upozna učenike sa znanjem koje oni sami smatraju potrebim.

Škole će biti mjesta druženja studenata i nastavnika gdje će oni razmjenjivati znanje iz teorije i iskustva iz prakse. Radna konkurencija će zahtijevati od nastavnika da budu najveći eksperti na svojim poljima. To će se osigurati tako što će učenici ocjenjivanjivati rad svojih nastavnika. Ja mislim da nastavnici više neće ocjenjivati učenike jer to više neće biti potrebno. Učenike će ocjenjivati njihovi klijenti ili mušterije kad jednog dana počnu raditi. Promjene u sistemu obrazovanja će biti velike i suštinske.

Obrazovanje će osposobiti studente da u svakodnevnom životu mogu sami sebi maksimalno pomoći. Može se pretpostaviti da će najposjećenija predavanja biti iz predmeta “budi sam svoj majstor“ u svim prirodnim naukama: mehanici, elektrici, elektronici, prehrani, zdravlju, pa i u medicini. Vjerujem da će ljudi imati potrebe da savladaju osnove medicine u opsegu koji danas koriste liječnici opće prakse da bi se mogli sami liječiti kolko je god to moguće. Društvene nauke će gubiti značaj.

Novi sitem će razgoliti društvene nauke do objektivne suštine i tada ćemo svi postati dobri poznavaoci društvenih nauka. Kao što svi ljudi govore maternji jezik prilično dobro bez obzira na nivo obrazovanja, tako će u novom sistemu svi ljudi postati dobri psiholozi, sociolozi, pravnici, ekonomisti, filozofi, umjetnici, itd. samo zato što žive u novom sistemu.

Za većinu radnih mjesta danas objektivno nije potrebna škola već samo kratak tečaj. Studenti će upisivati takve tečajeve po slobodnoj volji. Studenti će također sami praviti curriculum studija prema vlastitim potrebama i sposobnostima. To će biti slučaj i sa specijaliziranim poslovima velike složenosti. Na primjer uzmimo da neko poželi studirati atomsku fiziku. Počne studije i utvrdi da ne poznaje dovoljno matematiku da bi mogao slijediti predmet. Tada će prekinuti studij atomske fizike i uzeti studij matematike dok je dovoljno ne usavrši da bi mogao nastaviti studij atomske fizike. Princip školovanja u budućnosti će tražiti najkraći put za ostvarenje potrebnog znanja.

Danas se na primjer, prosječan kirurg školuje više od dvadeset godina. Kakvo je to robovanje birokraciji! Kakvo je to gubljenje vremena u najrazvijenijoj stvaralačkoj dobi! Ja mislim da prosječno obrazovan čovjek može u puno kraćem roku savladati znanje potrebno kirurgu specijalisti ukoliko iz programa izbaci sve što nije neophodno potrebno. Kako to ostvariti? Uz obavezna predavanja studenti kirurgije će normalno prisustvovati operacijama iskusnih kirurga. Kada student završi program koji je izabrao za kirurga, sam može procijeniti dali je sposoban za operacije. Pogrešne procjene vlastite sposobnosti kirurga se neće događati zato što će regulacija pitanja radne odgovornosti biti oštrija nego što je to danas. Pacijenti neće biti u opasnosti od nestručnih kirurga i zato što će kirurzi početnici imati nadzor od iskusnih kolega. Osim toga kad se kirurg početnik osjeti sposoban za operacije tada će još uvijek trebati uvijeriti pacijente da je sposoban jer će pacijenti sami birati kirurge. Kirurg koji napravi veliku grešku u radu može zauvijek ostati bez pacijenata. Ako se kandidat za kirurga ne osjeće sposoban da obavlja operacije tada može ići na dopunsko obrazovanje koliko god mu to treba. 

Tako treba izgledati demistificirano obrazovanje. Tako će izgledati obrazovanje u budućnosti.

Natrag na početak