3.2.1             Udruživanje politike   
  
 
Nastanak država uglavnom nema nikakve veze sa demokracijom. Narod gotovo da nikad nije pitan u kojoj državi želi živjeti. Države su proizvod nametanja potreba vladara autokrata. Naravno da nije izlaz u negiranju država zbog njihovog nedemokratkog nastanka. Izlaz leži u njihovoj maksimalnoj demokratizaciji. 

U današnjim državama prevladava parlamentarni oblik demokracije prihvaćen od društva kao najdemokratskiji oblik vlasti. Međutim, čovjek poslije obavljenog biranja lidera, delegata ili stranke nema nikakvog utjecaja na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Delegirani članovi u parlamentu provode posredan oblik demokracije koja se lako otuđuje od svojih izbornih programa. Današnja država je manje ili više zatvorena, autoritativna formacija koja sistemom veće ili manje presije održava koordinaciju otuđenog društvenog djelovanja. Takve država proizvode autoritete, a sa njima i nepogodne pojave kao što su otuđenje, autarhiju, eksploataciju, protekcionizme, nacionalizme, destruktivnost.
  
Elementi sadašnje politike i ekonomije u svjetu su u razvoju društva učinile veliki napredak na demokratskom i proizvodnom planu, međutim oni se dalje ne mogu razvijati pa stoga predstavljaju kočnicu razvoja društva. Novi način društvenog odnošenja u komuni nalazi zamjenu i unapređenje za sve elemente klasične politike i političke ekonomije i na taj način omogućava nastavak političkog i ekonomskog prosperiteta. 

Autor ovih redova se nada da će ova knjiga zainteresireti neku fondaciju, državno rukovodstvo, političku partiju, udruženja i pojedince koji nebi žalili svoj doprinos u razradi ideje koju ova knjiga predlaže. Predloženi političko ekonomskog sistema će zahtijevati opsežnu analizu ekipe znanstvenika svih zainteresiranih profila, teoretsku simulaciu djelovanja komune, a kada se uspostave zadovoljavajući rezultati moguća je eksperimentalna primjena sistema u manjoj cjelovitoj društvenoj zajednici koja bi slobodnim izborom i referendumom takav sistem prihvatila. 

*** 

Komuna je dio države kao suverene društvene organizacije. Delegati komune u državnoj skupštini zastupaju interese svoje komune. Na taj način svaka komuna sudjeluje u donošenju državnih odluka u kreiranju vanjske i unutarnje politike kao i obrane zemlje. Svaka komuna je suverena u toj mjeri da može donositi vlastite zakone i propise na vlastitoj teritoriji ukoliko oni nisu u koliziji sa prihvaćenim Ustavom i zakonima države. Svoje unutrašnje uređenje komuna određuje sama.  

Svaka komuna je suverena na unutrašnjem ekonomskom planu ukoliko se isti ne sukobljava sa saveznim zakonima. Nova komuna će i dalje imati zatvoreno tržište rada u odnosu na državu i neovisnu ekonomiju. Radnici iz komuna sa postojećim sistemom neće moći slobodno konkurirati na radnim mjestima komune sa novim sistemom. Oni ne mogu ostvariti dohodak u komuni sa novim sistemom ukoliko ne posjeduju dohodovne bodove minulog rada. Prelazak radnika se može dozvoliti administrativno, ukoliko radnik u svojoj komuni proda svoje vlasništvo i tako sakupi dovoljnu količinu novca da može kupiti dohodovne bodove minulog rada u komuni sa novim sistemom. Takav radnik će i tada biti u nepovoljnijem položaju jer neće moći dobiti novac u svojoj komuni za svoj doprinos u izgradnji zajedničkog vlasništva i zato će imati niži dohodak i manju glasačku moć od radnika koji je ostvario jednako vrijedan minuli rad u novoj komuni. Prelazak radnika iz jedne komune u drugu će biti slobodan samo ako komune uspostave jednaki sistem. Tada bi se organizacija rada vršila na nivou udruženih komuna a regulacija prijenosa vrijednosti proizašlih iz minulog rada bi se vršila automatski. 
 
Opisani sistem društvenog djelovanja osigurao bi ekonomsku, socijalnu i političku stabilnost komune. Omogućio bi brži i stabilniji razvoj komune od svih klasičnih sistema na svim potrebnim poljima, a to znači i mogućnost dosezanja većih pogodnosti nego u postojećim sistemima. Kada eksperiment novog sistema pokaže pozitivne rezultate može poslužiti kao uzor drugim komunama. Tada će takav model organizacije društvenog djelovanja prihvatiti političke partije drugih komuna što će doprinijeti da se produktivna orijentacija takvog sistema širi svijetom. 

Prihvaćanjem ovakvog političkog modela društvenog uređenja od strane više komuna otvara se mogućnost višeg stupnja udruživanja komuna baziranog na implementaciji novog političkog i ekonomskog sistema. Na taj način komuna zadržava dio svoje političke i ekonomske suverenosti a dio prenosi na udruženje komuna. Udruživanja će se bazirati na zajedničkom tržištu rada i zajedničkom kapitalu. Takvo udruživanje će donositi neposredne pogodnosti ali može donositi i nepogodnosti stanovnicima komune.
 
Pogodnosti bi se manifestirale u slobodnom izboru rada u udruženim komunama čime bi se ostvarila veća mogućnost nalaženja posla od interesa radnika i veća mogućnost nalaženja odgovarajućeg mjesta boravka pa tako i mogućnost ostvarenja većih pogodnosti. Nadalje udružene komune imaju veću ekonomsku moć pa tako mogu ostvariti veći prosperitet društva i veću sigurnost poslovanja u slučaju poremećaja na tržištu. 

Stanovništvo može iz istih razloga udruživanje komuna doživjeti i nepogodno. Naime, veći broj radnika stvara veću radnu konkurenciju pa može biti teže ostvariti pravo na rad na polju vlastitog interesa. Isto se odnosi na izbor stambenih prostora. Veća stabilnost ekonomskog sistema će nužno zahtijevati određeno prelijevanje novca među komunama za potrebe dohodaka, zajedničke potrošnje i razvoja privrede koje će amortizirati poremećaje na slobodnom tržištu. Takvo prelijevanje novca stanovništvo može ocjeniti kao nepogodno. 

Sa time u vezi skupštine komuna koje se žele udružiti će formirati program koji će jasno utvrditi modalitete i postupak udruživanja. Takav program će se usvojiti koncenzusom političkih partija svih komuna koje se žele udružiti. Vjerojatno se takav koncenzus neće lako usvajiti ali on je nužan za dosezanje bolje i stabilnije budućnosti. Svaka odluka protiv interesa manjine je neprihvatljiva. Osim toga ona stvara neprijatelje zajednici. Pregovori i međusobni ustupci građeni na optimalnim pogodnostima svih članova zajednice vode najboljem rješenju. Po ostvarenom koncenzusu predlagači programa i stručne službe će javnom raspravom u sredstvima javnog informiranja ukazati stanovništvu na prednosti i mane takvog čina.  

Kako udruživanje komuna može donijeti stanovnicima pogodnosti i nepogodnosti, ono se mora provoditi demokratskim izjašnjavanjem stanovništva putem referenduma. Udruživanje komuna je značajan čin koji bitno utječe na društveno djelovanje pa je potrebno da isto prihvati značajna većina stanovnika. Neka to bude 2/3 glasova u funkciji glasačke moći stanovnika koji su izašli na glasanje i najmanje polovica od ukupnog broja stanovnika svake komune. Poslije obavljenog koncenzusa političkih partija vjerojatno neće biti teško prikupiti dovoljan broj glasova stanovnika komuna na referendumu. 

Treba pretpostaviti da će sa vremenom praksa pokazati da udruživanje komuna donosi veće tržište koje omogućava veću zaradu privrede. Države koje se ne budu htjele udruživati sa drugim državama će postati ekonomski slabije od udruženih država. Osim toga veće udruživanje omogućava veću produktivnost ostvarenu većom radnom konkurencijom pa tako i veće pogodnosti u rezultatima rada. Veće udruživanje će donijeti veću sigurnost privređivanja u slučaju nastanka bilo kakvih poremećaja na tržištu. Veće udruživanje komuna će formirati veću akumulaciju zajedničkog novca, što osigurava zadovoljenje veće količine zajedničkih potreba. Veće udruživanje će dati stanovništvu veću mogućnost neposrednog utjecanja na donošenje odluka od zajedničkog interesa na području udruženih komuna. Veće udruživanje će dati stanovništvu mogućnost ocjenjivanja djelovanja bilo kojeg čovjeka na području udruženih komuna. Ukratko, veće udruživanje će donijeti veće pogodnosti zajednici u cjelini pa se može očekivati da će stanovništvo komuna generalno težiti većem udruživanju komuna.
 

***

Udruživanje se lako može razvijati do nivoa republike odnosno države kao suverene društvene organizacije na određenoj teritoriji. Država za razliku od komune kao potpuno suverena društvena organizacija donosi Ustav i osnovne zakone zemlje. Donošenje i izmjene konstitutivnog zakona ili Ustava priprema i utvrđuje parlament države sa svojim stručnim službama. Kada delegati u parlamentu države formiraju koncenzus o izmjenama Ustava tada ga prosljeđuju na izjašnjavanje stanovništvu na referendumu.  

Stanovništvo se izjašnjava pomoću kompjuterskih kartica ili aplikacija preko interneta, prihvaćanjem ili odbijanjem svake točke izmjene Ustava posebno. Takve kartice se predaju u državne ispostave u komunama gdje se brzo sređuju kompjuterskom obradom. Točke koje dobiju najmanje 2/3 glasova u funkciji glasačke moći stanovnika koji su glasali i koje prihvati najmanje 1/2 od ukupnog broja stanovnika države, bi se usvajale a ostale bi se odbacivale ili išle u doradu.
 
Razvojem demokracije stanovništvo treba da odlučuje i o prihvaćanju osnovnih zakona i najvažnijih odluka. Osnovni zakoni i odluke reguliraju prava i dužnosti građana, odnose u proizvodnji i raspodjeli. Takvi zakoni i odluke moraju biti naglašeno prezentirani stanovništvu putem sredstava javnog informiranja sa komentarima organa koji ih formira. Isto tako je potrebno dozvoliti javnu kritiku predloženih zakona. Poslije mogućih korekcija, uz visoki stupanj koncenzusa delegata, savezni parlament utvrđuje zakone i daje ih na usvajanje stanovništvu. Osnovne zakone i odluke od općeg društvenog interesa glasači usvajaju također sa najmanje 2/3 glasova u funkciji glasačke moći stanovnika koji su glasali i najmanje 1/2 od ukupnog broja stanovnika države. Takvo usvajanje zakona nebi trebalo biti problematičo ukoliko političke partije u parlamentu države prethodno uspostave koncenzus. Kako stanovništvo neposredno odlučuje o vlastitim zakonima ono ima interes da ih upoznaje i vlastitom voljom prihvaća i stoga oni više nisu brutalno otuđeni od društva.
 
Manje važni zakoni, propisi i odluke koji zastupaju posebne djelatnosti pa nisu od općeg interesa stanovnika prihvaćaju se ako dobiju većinu glasova delegata ili poslanika u parlamentu države. 

Promjene Ustava kao osnovnog zakona i drugih značajnih zakona u državi moraju biti tako koncipirane da ostvare većinu glasova stanovnika svih komuna udruženih u državu. Takvu koncepciju je moguće ostvariti jer se stanovništvo svake demokratske države uglavnom slaže u formulaciji osnovnih ljudskih, civilnih, etičkih, teritorijalnih prava. Međutim, razlike mogu nastupiti na ideološkom polju i na polju regulacije proizvodnih odnosa i raspodjele.  

Ukoliko stanovnici pojedine komune ne bi prihvatili izmjene Ustava, tada Ustavni sud države treba analizirati odstupanja od zajedničkog Ustava. Ukoliko se razlike ne sukobljavaju sa osnovama državnog uređenja Ustavni sud može prihvatiti poseban status takve komune a parlament države to može potvrditi. Međutim, ukoliko neprihvaćanje promjena Ustava od strane pojedine komune remete osnove državnog uređenja i kao takve donose štetu cijeloj državi, tada Ustavni sud i savezni parlament takav poseban status ne mogu odobriti. Tada skupština komune sa posebnim potrebama odustaje od svog opredjeljenja ili inzistira na svom opredjeljenju a može ga ostvariti djelomičnim ili potpunom secesijom. 

U pravilu se razdružuju države sa nezadovoljnim, neodgovornim i izmanipuliranim stanovništvom, sa liderima željnim velikih privilegija što u novom sistemu ne može biti slučaj. Iako je teško očekivati secesiju u novom sistemu, demokratski sistem po svom određenju treba dozvoliti mogućnost razdruživanja komuna.  

*** 

Danas ne postoje nikakva međunarodna pravila koja bi regulirala secesiju. Pravila ne postoje uglavnom zato da bi moćnici sami prema potrebi, utvrdili ko ima pravo na secesiju a ko ne. Generalno rečeno, svaka nezavisna država čija vlada ne dozvoljava kontrolu svjetskih moćnika će dobiti jaku opoziciju koja će podržati kontrolu svjetskih moćnika. Ukoliko takva opozicija nebi bila uspješna tada će se takva država naći pod pritiskom svjetskih moćnika da ispita volju naroda u svojim republikama ili provincijama za samopredjeljenjem. Naravno, opozicija i separatisti u takvim državama su snažno podržani od svjetskih moćnika dok svjetski moćnici ne uspostave svoju kontrolu nad takvom državom. Ukoliko obje opcije ne daju zadovoljavajuće rezultate tada nastupa otvorena agresija. Agresija na Jugoslaviju je jasan primjer koji to potvrđuje. Nova agresija na Irak također.
 
Volja naroda bi se trebala utvrđivati referendumom. U Jugoslaviji su stanovnici svih republika osim Srbije i Crne gore izrazili želju za samoopredjeljenjem na referendumima. Niko nije pitao narod Jugoslavije u cjelini dali želi da se Jugoslavija razdruži jer takav referendum vjerojatno nebi išao u prilog secesionistima. Predsjednici republika se nisu mogli dogovoriti oko uvjeta razdruživanja pa su secesije republika sprovedena nasilno. Nasilna secesija je priznata prvo od strane Vatikana i Njemačke i kasnije od cijelog svijeta. Secesija je priznata u suprotnosti sa Ustavom Jugoslavije i Ustavima secesionističkih republika jer su se takve odluke morale donositi koncenzusom. Secesija je osim toga priznata u uprotnosti sa helsinškom konvencijom potpisanom od predstavnika svih evropskih država koja ne dozvoljava promjene državnih granica u Evropi nasilnim putem. Ona je bila priznata također u suprotnosti sa mnogim principima UN. Takvo priznanje secesije je u stvari bila agresija na Jugoslaviju. 

Sve republike SSSRa osim Rusije su se na referendumu izjasnile želju za samooprejeljenjem. Narod Rusije niko nije pitao dali želi da se SSSR razdruži. Pravo na samoopredjeljenje republike bivšeg SSSR dobile su željom predsjednika Rusije Boris Jelcina da ostvari potpunu vlast u Rusiji. 

U Quebecu, Kanada referendum o secesiji je 1995 godine dobio samo nešto malo manje od 50% glasova ali je premijer Kanade Jean Cretién izjavio da 50% glasova nije dovoljno za secesiju. Nije rekao ni koliko je dovoljno. 
Pravo naroda na samoopredjeljenje u Baskiji, Korzici, Sjevernoj Irskoj, Kaliforniji, Palestini, Tibetu, Kurdistanu ne postoji ni u kakvom obliku. Referendum nije moguć jer bi takvo pravo naroda oslabilo te države. Isto tako narod u manjim teritorijalnim cjelinama u pravilu nema pravo na samoopredjeljenje. 

***

Ja ću biti slobodan da ponudim svoj prijedlog o samoopredjeljenju naroda o kome se može diskutirati. Države su nastale kao autoritativne tvorevine i one su zadržale taj status bez obzira što su uvele neke demokratske elemente. Puna demokracija mora omogućiti preispitivanje statusa država, odnosno provjeru spremnosti naroda da živi u istoj državi tamo gdje se takvo pitanje pokrene.
 
Pravo na samoodređenje treba da ima svaka republika, provincija pa i najmanja teritorijalna zajednica ljudi, u ovom slučaju komuna. Za takvu odluku skupština komune treba formirati program koji će egzaktno utvrditi postupak razdruživanja i koji će se usvojiti koncenzusom političkih partija. Zatim će predlagač programa i stručne službe u sredstvima javnog informiranja ukazati stanovništvu na prednosti i mane takvog čina.
 
Razdruživanje je proces koji bitno utječe na komunu i stoga stanovnici komune koja želi samostalnost trebaju sakupiti najmanje 2/3 glasova glasača koji su izašli na referendum u funkciji njihove glasačke moći i najmanje 50% + 1 glasova od ukupnog broja stanovnika komune.  

Ukoliko bi rererendum u komuni potvrdio želju naroda za samostalnošću tada bi predstavnici obe interesne strane radili diobeni bilans razdruživanja zajednički stečenih dobara sa regulacijom svih obaveza, potraživanja i utvrđenim novonastalim odnosima. Na temelju ostvarenog dogovora bi trebalo obaviti referendum na području cijele države.
 
Utvrđeno razdruživanje bi se prihvatilo ukoliko bi to bilo u interesu najmanje 50% + 1 od ukupnog broja stanovnika države. Kako komuna ima pravo na samoopredjeljenje tako i država treba imati pravo na svoje samoopredjeljnje koje može spriječiti secesiju komune. Ukoliko referedum ne bi uspio tada se proces može uskladiti i ponoviti. Proces razdruživanja bi bio težak i dugotrjan zato što se ogroman broj veza među komunama, kompanijama i stanovnicima, stvaran od osnutka države ne može jednostavno prekinuti.
 
Demokratski pristup udruživanja komuna zahtijeva i slobodu razdruživanja kao i ograničene međusobne veze. Što komuna manje ovlašćenja prenese na državu to će više biti suverena i obratno. Veći stupanj suvereniteta komune će stanovništvu donositi određene pogodnosti i nepogodnosti a praksa će utvrditi optimalne veze.
 
Objektivnom analizom se može pretpostaviti da će stanovništvo vlastitom praksom odbacivati procese razdruživanja jer isti ne mogu donositi veće pogodnosti ni na ekonomskom ni na općedruštvenom planu. Veće pogodnosti generalno proizilaze iz procesa integracije. Integrirana država sa novim sistemom može funkcionirati isto kao i komuna a to znači da može ostvariti veće pogodnosti društvu nego komuna jer su bogastva različitih opredjeljenja veća, mogućnosti udružene privrede veće i sigurnost ekonomskog sistema veća. Nova država će osigurati svojem stanovništvu veću slobodu, veću mogućnost ostvarenja pogodnosti i neposrednu moć odlučivanja svih stanovnika o svim zajedničkim potrebama kao što je to opisano u komuni. 

Udruživanjem komuna stanovnici dobijaju mogućnost da samostalno vrše nagrade i sankcije ocjenjivanjem počinioca pogodnih i nepogodnih kretanja na području cijele države. Ocjene će u maloj ali respektivnoj mjeri utjecati na dohodak i količinu dohodovnih bodova minulog rada radnika, poduzeća ili komuna i na taj način će osigurati visoko produktivnu orijentaciju stanovništva cijele države.
 
Predloženi sistem je baziran na objektivnim kategorijama vrijednosti i na taj način demistificira autoritete i prevladava otuđenje. Život u ovakvom sistemu može potisnuti značaj različitih ideologija u korist života u skladu sa čovjekovom prirodom. Predloženi sistem omogućava svakom čovjeku da sam pronalazi svoje potrebe, da ih formira u granicama svoje mogućnosti te da ih zadovolji i na taj način dosegne pogodnosti.
 
Proces razotuđenja u ovakvom sistemu prevladava destrukciju. Eventualni sukob je moguć između pojedinaca, ali sukob neće biti nikome u interesu jer će međusobnim negativnim ocjenjivanjem sve strane gubiti. Sukobi će se rješavati međusobnim uvažavanjem i zajedničkim dogovorom. Možda najznačajnija posljedica ovakvog sistema leži u tome da niko neće moći sukob pojedinaca podići na društveni ili nacionalni nivo, jer će svaki pokušaj biti sankcioniran. Jer progresivna orijentacija društva neće davati sljedbenike koji bi ga podržali.
 

 Natrag na početak