3.2.2             Udruživanje ekonomije 

 
Veća društvena zajednica daje veće mogućnosti razvoja ekonomije pa tako i većeg prosperiteta društva ali zahtjeva veći napor za ostvarenje koordinacije zajedničkog djelovanja. Regulacija odnosa u proizvodnji se danas uglavnom vrši novcem u opticaju. Novac u opticaju formira mikroekonomsku i makroekonomsku politiku društva.  

Mikroekonomska politika regulira ponudu i potražnju robe i rada na tržištu. Ta politika je proizvod slobodne kupovine i prodaje roba od strane pojedinaca ili poduzeća. Slobodno tržište je teško previdivo što stvara velike teškoće uspostavi stabilne ekonomije. Potpuno stabilnu mikroekonomsku politiku može ostvariti samo visokorazvijeni oblik planske privrede. Takva opcija zahtijeva proizvodnju po naruđbi individualnih potrošača. Kako takvu opciju društvo za sada nema ono mora prihvatiti tržišnu privredu sa svim njenim prednostima i manama. 

Makroekonomska politika regulira ekonomiju u državi. Tu politiku vodi državno rukovodstvo u svrhu zadovoljenja državnih potreba. Makroekonomska politika države regulira monetarnu, fiskalnu, kreditnu, dohodovnu, carinsku i druge novčane politike. Zadatak makroekonomske politike jeste da osigura porast produktivnosti privrede, da uravnoteži platnu bilancu države, da formira socijalnu sigurnost stanovnika i ravnotežu ponude i potražnje robe i rada na tržištu. Državna regulativa ekonomskih odnosa ima zadatak da donese stabilnu i efikasnu ekonomsku politiku koja će stanovništvu donijeti prosperitet.  

Države sa kapitalističkim sitemom podržavaju slobodnu tržišnu privredu i zato imaju malu operativnu mogućnost da utjeću na ekonomsku stabilnost i prosperitet privrede. U takvim državama makroekonomska politika više nastoji nadoknaditi nedostatke stihijskog kretanja novca formiranjem novčanih politika nego što može svjesno upravljati novčanim tokovima pa tako i državnom ekonomijom. 

Država je veliki posjednik i potrošač novca za potrebe administracije, obrane, svih oblika osiguranja, investicija, robnih rezervi, raznih subvencija itd. Usmjeravanjem novca ona usmjerava i privredu. Osim toga država zapošljava ogroman broj ljudi. Ona može taj broj i povećati organizirajući plansku proizvodnju za svoje potrebe. Takva privreda daje najstabilniji oblik privređivanja i države je često prakticiraju kao izlaz iz ekonomskih kriza. Međutim krupni kapital se oštro suprotstavlja državnim poduzećima jer im odvlače profite pa se takva privreda pod utjecajem bogatih moćnika u velikoj mjeri privatizira svugdje u svijetu. To im polazi za rukom i zato što veliki državni sistemi imaju izrazito razvijenu birokratsku strukturu koja smanjuje produktivnost. I zaista današnje državne službe su često neefikasne kao što je bio i centralizirani socijalistički sistem privređivanja. Sa druge strane, efikasnost organizacije djelovanja velikih sistema privređivanja nije nerješiv problem što dokazuje stalno jačanje i udruživanje privatnih velikih korporacija koje imaju sve veći i veći broj radnika, posluju jako dobro a mogu i još bolje. 

Nadalje, svako državno rukovodstvo bi na primjer moglo u potpunosti ukinuti nezaposlenost radnika donošenjem zakona o skraćivanju radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Problem naravno leži u činjenici da puna zaposlenost poskupljuje rad čime se smanjuju profiti vlasnika poduzeća. Krupni kapital daje veliku podršku političkim partijama koje pobjeđuju na izborima i te partije neće podržati interese obespravljenih. One neće ostvariti punu zaposlenost radnika i uravnoteženu raspodjelu pogodnosti i nepogodnosti u društvu. 

Ipak, rukovodstvo svake države nastoji osigurati ekonomski prosperitet svoje države ali nisu pronašli opće društveno prihvatljive metode i nemaju operativne mogućnosti koje mogu ostvariti ekonomski prosperitet i stabilnost društva. Današnja državna rukovodstva nisu dovoljno uspješna jer ne postoji mehanizam koji može pratiti i voditi opće zadovoljavajuću ekonomsku politiku ogromnog nezavisnog prometa robe i rada.

***** 

Novopredloženi sistem uvodi nove elemente koji mogu formirati zadovoljavajuću ekonomsku politiku. Predloženi sistem se bazira na dogovoru najproduktivnijih proizvođača što omogućava maksimalnu produktivnost privrede i relativnu stabilnost sistema. Stabilnost novog ekonomskog sistema će se temeljiti na stabilnoj proizvodnji, stabilnim cijenama proizvoda, stabilnim prihodima i poznatim potrebama stanovnika. Na taj način će se formirati stabilna proizvodnja i potrošnja što je uvjet stabilnosti države.  

Udruživanjem komuna u državu omogućava se viši stupanj podjele rada sa punom zaposlenošću radnika kao što je to prikazano u komuni. Rukovodstvo će usmjeravati rad na taj način da u što većoj mjeri iskoristi regionalne i proizvodne mogućnosti pojedinih komuna. U centraliziranom sistemu organizacije proizvodnje, državno rukovodstvo će slijediti interese naroda i težiti udruživanju poduzeća čime će se umanjiti do potpunog ukidanja konkurencija poduzeća sa jednakim programima proizvodnje. Vertikalna hijerarhijska subordinacija će osiguravati racionalniju proizvodnju i stabilnije privređivanje.
 
Novi sistem donosi veliku produktivnost spuštanjem konkurencije poduzeća na nivo radnih mjesta. Unutar države će vladati jedinstveni princip ostvarenja prava na rad radnom konkurencijom. Svaki stanovnik može konkurirati za svako radno mjesto u državi. Bilo bi svakako dobro da radnici koji žele posao u nekoj drugoj komuni prethodno objave svoje namjere kako bi rukovodstvo moglo pripremiti radna mjesta za takve radnike. Ali sloboda izbora rada ne može biti dovedena u pitanje. Radna konkurencija će sa jedne strane dati objektivnu vrijednost svakog rada a sa druge će unaprijediti produktivnost svakog radnog mjesta čime će stanovnici ostvariti veće pogodnosti nego u kapitalizmu.
Slobodan izbor rada u državi otvara i problem mogućnosti nastanka prekomjernih migracija stanovnika iz smjera privredno nerazvijenih krajeva u privredno razvijene krajeve. Takve migracije bi također otežavale planiranje proizvodnje i smanjivale bi stabilnost privređivanja.

Rukovodioci države će biti dužni da uvažavaju interese stanovnika svih komuna pri usmjeravanju regionalnih djelatnosti. Njihov program će biti usvojen koncenzusom političkih partija saveznog parlamenta. Međutim ukoliko rukovodstvo države svojim odlukama ne bude u dovoljnoj mjeri uvažavalo interese svih komuna došlo bi do velikih migracija radnika u krajeve koji su u boljem položaju. To bi svakako povećalo konkuranciju rada za ograničeni broj radnih mjesta u privilegiranim komunama što bi nesumnjivo izazvalo veliko nezadovoljstvo naroda. Rukovodioci država koji nebi pružili podjednaku šansu za razvoj svim komunama bi dobijali negativne ocjene od nezadovoljnog naroda koje će im smanjiti količinu dohodovnih bodova minulog rada. Neuspješni rukovodioci će po prvi puta biti stvarno odgovorni narodu i zato će sami otići a samo uistinu najsposobniji će se usuditi obavljati takve poslove. To je dobra garancija za prosperitet države.
 
Kad se uspostavi pravedna raspodjela rada među komunama, sistem će u potpunosti riješiti problem migracija radnika iz nerazvijenih komuna u razvijene pomoću dohodovnih bodova minulog rada radnika. Radnici u nerazvijenim komunama imaju manje vrijedan minuli rad jer su u manjoj mjeri izgradili privredni sistem, ostvarili manju produktivnost i stoga ostvaruju manju dobit pa tako i dohodak. Manji dohodak im donosi manju količinu dohodovnih bodova minulog rada kao trajni oblik prezentacije njihove ukupne moći. Prelaskom iz jedne u drugu komunu radnik prenosi i svoje dohodovne bodove minulog rada koji formiraju dohodak. Radnici iz nerazvijenih krajeva posjeduju manju količinu dohodovnih bodova minulog rada, pa će stoga slobodnim prelaskom na rad u razvijene krajeve ostvariti relativno jednaki dohodak na jednakom radu kao i u nerazvijenim krajevima. Primjenom ovakvog sistema radnici neće biti dohodovno stimulirani da migriraju iz nerazvijenih komuna u razvijene.  

Dakle migracije radnika će biti moguće ali će biti dohodovno i sa stanovništa posjeda dohodovnih bodova minulog rada destimulativne. Radnici će više biti stimulirani da ostaju u nerazvijenim krajevima jer takvi krajevi mogu upotrebom bespovratnih sredstava namjenjenih razvoju privrede ostvariti bržu i veću stopu rasta privrede pa tako mogu osigu­rati brži porast dohodka i zatim količine dohodovnih bodova minulog rada.
 
Sistem u cijelosti predviđa egzaktno utvrđivanje odgovornosti radnika, poduzeća i komuna za ostvarenje predviđene produktivnosti kao garant vlastitog opstanka kao što je to prikazano u komuni. Odgovornost se podnosi dohodkom i dohodovnim bodovima minulog rada radnika. Sistem također predviđa i utvrđivanje odgovornosti putem međusobnih ocjena stanovnika, potrošača, udruženja, arbitraža i ocjenjivačkih sudova na nivou države. To će biti garancija uspostave odgovornih odnosa u ekonomiji države pa tako i prosperitetu države. 

***

Predloženi sistem može osigurati i znatno viši stupanj stabilnosti društva udruživanjem novca, jer se na taj način poremjećaji konjunkture mogu ravnomjernije raspoređivati. Novi sistem formira jedinstvenu masu novca koja se elastično raspoređuje svim oblicima potrošnje po tržišnim i demokratski utvrđenim načelima.
 
Dosad je makroekonomsku politiku države, a to znači i osnovu društvenih odnosa, reguliralo rukovodstvo države. To znači da su društvom uvijek upravljali autoriteti. Kako autoriteti često imaju posebne interese u odnosu na stanovništvo, tako stanovništvo lako može ostati nezadovoljno odlukama autoriteta. Osim toga, odluke koje donose autoriteti su otuđene od stanovnika i stoga ih ono ne može prihvatiti kao svoje.
 
Može se reći da je današnja makroekonomska politika dosegla svoj maksimum efikasnosti i da se dalji razvoj ekonomskih odnosa može omogućiti razvojem demokratskih odnosa u ekonomiji. U razvijenom demokratskom sistemu svaki stanovnik će sudjelovati u kreiranju makroekonomske politike zemlje neposrednom participacijom u raspodjeli udruženog novca. Suma svih iskaza stanovnika u funkciji njihove glasačke moći će formirati raspodjelu zajedničkog novca. 

Tako će narod neposredno pomoću raspodjele zajedničkog novca formirati novu ekonomsku politiku države koja će zamijeniti monetarnu, fiskalnu, kreditnu i dohodovnu politiku današnjih sistema. Uz to će formirati novu proizvodnu i razvojnu politiku privrede pa tako i društva. Neposrednom raspodjelom zajedničkog novca će se drastično smanjiti otuđenje u procesu proizvodnje i raspodjele a privreda će dobiti makroekonomske orijentire vlastitog djelovanja i sa time elemente za viši stupanj stabilnog privređivanja. 

Država emitira novac. Ukupna masa novca u prometu u državi treba da se formira približno između vrijednosti ukupne proizvedene robe i ukupno ostvarene dobiti na tržištu kako je to već opisano u komuni. Sistem omogučava relativno laku kontrolu količine novca u opticaju i sa time ostvaruje veliku kontrolu nad inflatornim i deflatornim procesima čime se osigurava veća stabilnost poslovanja privrede.  

Ukupna masa novca predviđena za promet robe u državi raspoređuje se na novčana sredstva namjenjena komunama i novčana sredstva namjenjena državi. Odnos novca namjenjen komunama i državi određuje se neposredno demokratskim iskazom svih stanovnika države u funkciji pojedinačnih glasačkih moči i u okviru mogućih intervala vrijednosti koje određuje rukovodstvo države.  

Raspodjela novčanih sredstava namjenjenih komunama vrši se proporcionalno produktivnoj moći komuna, na prvom proporcionalno ostvarenim novčanim dobitima komuna na zajedničkom tržištu ali isto tako proporcionalno ostalim faktorima koji određuju dohodak o ćemu je već bilo riječi u poglavlju Raspodjela dohodaka. To znači da će svaka komuna dobiti na raspolaganje onoliku količinu novca koliko je svojom cjelokupnom produktivnom produkcijom zaslužila.  
Udruživanjem novca zarađenog u svim komunama moguća su i mala odstupanja od ostvarene dobiti kao ulog za osiguranje stabilnog dohodka svih komuna. Naime, u slučaju da pojedina komuna uslijed elementarnih nepogoda ili lošeg poslovanja ostvari značajnije novčane gubitke, dohodak komune se može pokrivati iz zajedničkog fonda i postepeno smanjivati dok se privreda takve komune ne konsolidira a zatim bi opet postepeno rastao. Na taj način sistem osigurava ekonomsku stabilnost svih komuna.
 
Stanovništvo produktivnih komuna može ocijeniti nepogodnim prelijevanja dohodaka među komunama. Međutim, kako takvo prelijevanja ne bi bila značajna niti česta, a omogućila bi dohodovno osiguranje komuna može se pretpostaviti da će stanovnici svih komuna prihvatiti takvo udruživanje. Ostvareni novac za potrebe komune, svaka komuna raspoređuje potpuno suvereno neposrednim dogovorom stanovništva na već opisan način.  

Novčana sredstva namjenjena savezu komuna služe za potrebe zajedničke potrošnje i razvoja cijele države. Takva sredstva se formiraju i raspoređuju neposrednim iskazom svih stanovnika države. Sa time u vezi treba naglasiti da veća sredstva namjenjena državi, proporcionalno smanjuju količinu novčanih sredstava namjenjenih komunama. U dijelu novaca koji se izdvaja za potrebe države, komune gube svoj ekonomski suverenitet.  

Sredstva namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji države, raspoređuju se po skupinama isto kao i raspodjela sredstava namjenjenih zajedničkoj potrošnji u komuni sa razlikom da sredstva zadovoljavaju potrebe društva na nivou države. Sredstva se koriste za održavanje i izgradnju objekata državne uprave, za potrebe državne obrane, za potrebe izgradnje i održavanja značajnih objekata, zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture i sporta, magistralnih prometnica, infrastrukture i ostalih objekata koji su potrebni svim stanovnicima države a predstavljaju preveliki investicioni teret pojedinoj komuni. Na taj način se osigurava racionalnije i efikasnije korištenje zajedničkog novca.
 
Sredstva se koriste prema mogućnostima a raspoređuje ih neposredno stanovništvo države na istovjetan način kao što je to opisano u komuni. Neposredno izjašnjavanje stanovništva je možda najznačajnija mjera sistema jer će stanovništvo koje ima moć da upravlja nastojati da upoznaje potrebe svoje države. Takav sistem će doprinijeti razotuđenju stanovništva od države pa će je stoga u većoj mjeri prihvatiti kao svoju.  

Sredstva namjenjena razvoju privrede države služe za potrebe razvoja udružene privrede smještene u više komuna, zatim za potrebe velikih investicija pojedinih komuna kao i svim poduzećima koja ne mogu ostvariti sredstva namjenjena razvoju privrede u svojim komunama. Sredstva se raspoređuju poduzećima prema veličini koeficijenta razvoja na isti način kao u komuni. Poduzeća koja predviđaju veću dobit uz manja potrebna novčana sredstva u kraćem periodu obrta će osigurati potrebnu količinu novca namjenjenu razvoju privrede. Novčana sredstva su zajednička I ona se dodjeljuju bespovratno jer se obnavljaju izdvajanjem iz dohotka države u svakoj periodi obračuna. Tada će cijela država biti faktično udružena u jednu veliku kompaniju a kompanije ne moraju same sebi vraćati uložena novčana sredstva. Poduzeća imaju obavezu ostvarenja predviđene novčane dobiti u određenom periodu čime bi novčana sredstva namijenjena razvoju privrede ostvarila svoju namjenu a cijeli sistem bi nalazio svoje dostatno opravdanje.
 
Može se pretpostaviti da će komune sa razvijenom privredom biti manje zainteresirane da povećaju razvoj jer će im standard biti već toliko velik da se može približiti zasićenju. Porast produktivnosti razvijene privrede može donijeti veći rizik ostvarenja dobiti zbog zasićenja tržišta i nedovoljne kupovne moći nerazvijenih komuna. Ova činjenica daje veliku šansu nerazvijenim komunama da osiguraju veća sredstva potrebna za razvoj nego što bi ga samostalno mogla izdvojiti. Nerazvijene komune će povećanjem produktivnosti povećati svoju kupovnu moć i na taj način povećavati državno tržište. Na taj način sistem će doprinijeti uravnoteženom razvoju cijele države.

 

 Natrag na početak