3.2.3             Udruživanje država 

 
Države organiziraju vlast na svojoj teritoriji da bi građanima osigurale ostvarenje većih pogodnosti. Međutim, kada vlast ne odgovara prirodi društva tada države vode otuđenu, autarhičnu, autoritativnu politiku. Takva politika stvara neracionalnu i nestabilnu ekonomiju naroda, nepogodnu i nepravednu orijentaciju među narodima, napetosti i rizike u odnosima među državama. Države su odgovorne za najveća krvoprolića u povijesti čovječanstva. 

Državna rukovodstva nastoje formirati uspješniju politiku i ekonomiju nego što je imaju druge države. U otuđenom svijetu, države kroz privid kooperativnosti vode bespoštednu borbu za političku i ekonomsku prevlast. SSSR i SAD su jako dobar primjer dugogodišnje borbe ideologije komunizma i kapitalizma. Obje države su ulagale ogromna sredstva u razvoj kako bi prikazali svoju državu uspješnijom. Amerika je pobijedila SSSR ne toliko zbog američke uspješnosti već zbog dugogodišnje pogrešne politike SSSRa koja u takmičenju sa SAD nije vodila dovoljno računa o potrebama svog čovjeka. Kada se pojavio nesposobni lider Michail Gorbačov, SSSR je osuđen na propast. Kao posljedica toga Rusi danas žive ekonomski gore nego u komunizmu a Rusija gotovo da nema utjecaj u svijetu. Kao posljedica SAD je uzela pravo da nameće svoje interese cijelom svijetu. Ona prvenstveno nameće liberalni kapitalistički model koji omogućava najbogatijem sloju ljudi da vladaju svijetom jer se danas niko ne može suprotstaviti njihovoj ekonomskoj moći. 

Najznačajniji nedostatak današnjih političkih sistema leži u činjenici da se efektivna vlast nalazi u rukama male skupine moćnih ljudi. Ti ljudi grade svoju moć pomoću vlasništva nad velikim korporacijama a naročito nad velikim bankama. Oni su vrlo organizirani i potpuno neeksponirani. Čak što više, kriju se tako da javnost i ne zna da oni vladaju zapadnim svijetom što u velikoj mjeri znači i cijelim svijetom. Tako sakriveni mogu vladati neograničeno jer ne postoji nikakav mehanizam njihove smjene sa vlasti. 

Ako analiziramo odluke UN vidjet ćemo da je većina odluka nametnuta od strane USA koja provodi gotovo isključivo interese bogataša. Ako analiziramo sredstva javnog informiranja, lako možemo zaključiti da je na “slobodnom” zapadu informacija pod kontrolom. Sredstva javnog informiranja su privatna i nije teško zaključiti čiju politiku provode. Bogataši nameću svoje interese podjednako kroz dnevne izvještaje, kulturne i zabavne manifestacije, reklame. Ako analiziramo ko dobija priznanja u svijetu, lako je uočiti da ista politika stoji iza svih njih, politika koja koristi svjetskim bogatašima. Oni postavljaju svoje ljude na sve značajne funkcije u svijetu.  

Državni rukovodioci razvijenog svijeta su najeksponiraniji primjeri. Oni nastoje prikazati interese svojih sponzora kao interes naroda. Ukoliko su dovoljno uspješni zadržavaju svoju funkciju, u suprotnom narod bira nove rukovodioce koji opet provode istu politiku slijedeći interese bogatih ljudi. Državne politike razvijenih zemalja se gptovo uopće ne mijenjaju sa promjenom rukovodstva. Nikakvog smisla nema slušati državna rukovodstva jer oni ne govore istinu. Njihove laži generiraju moralnu krizu u vrhu države koja se širi svugdje. Moj savjet glasačima u razvijenom svijetu je da ne idu na izbore. Nemojte davati legitimitet korumpiranom sistemu. Bojkotirajte tu patvorevinu dok vam politika ne dozvoli da stvarno odlučujete o svojim potrebama. 

Svjetski bogataši donose sve značajne odluke u svijetu. U svrhu ostvarenja veće ekonomske i političke moći u svijetu oni čak udružuju države. Tako su odlučili ujediniti Evropu, kontinent u kojem milenijima postoji antagonizam među nacijama. Gdje je u svakoj državi drugačiji jezik u upotrebi, gdje se sastaju različite kulture i religije. Takav pokušaj je izgledao gotovo nemoguć ali uz ulaganje velike energije, novca i propagande krupnog kapitala, udruživanje Evrope se sprovodi u djelo. Čak i ako stanovnici pojedine evropske zemlje odbiju na referendumu udruživanje to neće zaustaviti bogataše. Uz dopunski trud oni će svoju zamisao provesti u djelo. Tako Evropska zajednica formira jedinstveno tržište, parlament i vladu pa Evropa postaje jedna država.
 
Ujedinjenje Evrope je dobra ideja ali ona ne može biti uspješna zato što je proizvod želje grupe moćnih ljudi da uspostave veću moć i kontrolu nad njom. Sve odluke značajne za udružene države će se i dalje donositi na otuđenom državnom, ministarskom i parlamentarnom nivou čime se ne može prevladati nepogodna orijentacija društva. Kako ni jedna današnja vlada ne može riješiti osnovne društvene probleme na svom teritoriju, tada će ih udružene države još manje moći riješiti. Na političkom planu danas je jako teško uskladiti različite nacionalne, ideološke, religiozne, kulturne, ekonomske i druge interese. 

Ekonomski gledano, sistem slobodnog tržišta nema mehanizam koji može uspostaviti stabilne okvire raspodjele rada i proizvoda rada. Zajednica država može pokušati ostvariti stabilnost sistema selektivnom poreznom politikom i subvencijama. Međutim, na međudržavnom nivou ne postoji objektivan kriterij usaglašavanja različitih interesa što donosi teškoće stvaranja sporazuma. Slobodna privreda nema stabilnu osnovu pa svako kolebanje konjunkture predstavlja iskušenje za takav sistem i lako donosi ekonomske i političke krize. Udružene države će se boriti za svoje parcijalne materijalne interese što lako stvara proturječnosti, antagonizme i raskole.  

To svakako znači da se cijeli svijet neće uskoro ujediniti. Stanovnici razvijenih zemalja su generacijama odgajani da slijede interese bogataša dok bi ostatak svijeta sa pravom glasa mogao reagirati izvan njihove kontrole. Osim toga stanovnici razvijenih zemalja su generacijama odgajani da obavljaju visokoproduktivan rad od kojeg bogataši neosporno vuku veliku korist. Ostatak svijeta bi im stvarao troškove i zato je ujedinjenje cijelog svijeta za sada nemoguće.

Bogati imperijalisti su za sada ostatku svijeta spremni ponuditi samo vlastiti diktat i u najboljem slučaju slobodne tržišne odnose formiranjem Svjetske trgovinske organizacije. Razlog je jednostavan, na većem tržištu oni će ostvariti veću dobit pa tako i pogodnosti uz gotovo nikakve obaveze prema takvim državama i narodima. Manje razvijene zemlje i privrede ne mogu u dovoljnoj mjeri konkurirati svojim proizvodima pa će sve više biti prisiljene dozvoliti svjetskim bogatašima da jeftino kupuju njihove resurse i jeftino plaćaju radnu snagu. Logika je jednostavna i poražavajuća; za njih je bolja i teška eksploatacija nego nemati nikakve prihode na okrutnom svjetskom tržištu. Svjetski bogataši kupuju kompanije po cijelom svijetu. Oni više nemaju primarni interes da povećaju svoje bogatstvo, oni jednostavno žele kontrolu nad svijetom. 

Zemlje koje pokušaju pronaći vlastiti put i suprotstave se svjetskim moćnicima, će trpjet ne samo ekonomske, već političke i oružane pritiske. Svjetski moćnici ne samo da putem kredita ekonomski iscrpljuju manje razvijene zemlje, oni ruše vlade u takvim zemljama tražeći poslušna rukovodstva. Oni proizvode građanske ratove u takvim zemljama u funkciji dugoročnog slabljenja takvih zemalja i stvaranja ovisnih država o njihovoj moći. Zato se može očekivati mnogo organiziranih ratova, građanskih ratova, genocida u zemljama trećeg svijeta, naročito u zamljama bogatim prirodnim bogatstvima. Kad ratovi dovoljno iscrpe te zemlje tada će razvijene zemlje uspostaviti svoju neokolonijalnu kontrolu.  

Moćnici razvijenih zapadnih zemalja imaju otuđenu a to znaći nezasitnu potrebu da kroje svijet po svojoj volji. Takva politika uvijek stvara poremećaje koji ugrožavaju mir u svijetu. Svjedoci smo do sada najorganiziranijeg pokušaja uspostavljanja kontrole nad svijetom. Međutim, svi dosadašnji pokušaji su završavali krvavim neuspjehom i čini se da će i ovaj tako završiti ukoliko se svjetska politika značajno ne promijeni.  

Postoji mala mogućnost da se takva politika promijeni na samom zapadu pomoću organizirane pobune ili revolucije protiv kapitalističkog sistema. Takva opcija zahtijeva veliku ekonomsku krizu i većinu ljudi bez osnovnih ljudskih prava. Međutim, moćnici svijeta imaju operativnu moć da sprijeće nastajanje tako loše situacije. Pokraj toga oni mogu usmjeriti nezadovoljstvo naroda gdje god to žele uz pomoć propagandnog aparata koji imaju pod svojom kontrolom. Takva opcija najlakše donosi destrukcije i ratove. Ne može se isključiti ni mogućnost nastanka jake opozicije politici najmoćnijih ljudi svijeta ali ta opcija je također gotovo neostvariva uglavnom zato što javnost ne zna tko donosi odluke u svijetu. Narod je u stanju da vidi samo rezultate njihove politike koju pogrešno pripisuje eksponiranim liderima. Jaka opozicija može samo usporiti realizaciju njihove politike ali je ne može zaustaviti. Postoji i mala mogućnost da će svjetski moćnici sami smanjiti svoje apetite i uvažiti interese naroda u cjelini. Na žalost moć koji oni razvijaju je po svojoj prirodi nezasitna i zato će problemi najvjerojatnije rasti. Sa time u vezi, male su šanse da se agresivna politika svjetskih moćnika zaustavi na samom zapadu.

U povijesti, Rusija iako oslabljena zbog različitih razloga, uvijek je uspijevala zaustaviti pohod zapadnih imperijalista. Ovaj imperijalistički napad neće biti proveden tenkovima jer su oni uglavnom stvar prošlosti nego podjednako surovim ekonomskim pritiscima pred kojima je Rusija već gotovo kapitulirala. Ukoliko se Rusija ovaj puta ne uspije suprotstaviti lukavim zapadnim moćnicima to će pokušati učiniti slaba Evropa i jaka Kina. U otuđenom društvu veću moć ima država u kojoj lideri imaju veća ovlaštenja. Ali ne treba moć države prihvaćati kao prednost jer ona to nije. Ljudi u takvim državama naime žive slabije. 

Kina je odlučno spriječila američko miješanje u njene unutrašnje stvari na trgu Tijanmen. Nema nikakve sumnje da je Amerika pomagala pobunu u svim socijalističkim zemljama ako ih nije direktno organizirala zato što je to bio prioritet američke hladnoratovske politike. Zahvaljujući gušenju mini revolucije na trgu Tijanmen, Kina se nije raspala, nije u ruševinama građanskog rata ili kolonija svjetskih bogataša. Dakako, Kina je mogla pobunu ugušiti i sa upotrebom manje sile ali izgleda da je nastupila tako da pokaže primjer svakom drugom sličnom pokušaju. Sa velikom sigurnošću se može očekivati da će preuzeti zapadni tržišni ekonomski model, Kini donijeti veliku ekonomsku moć. Ona će uskoro postati ekonomski jedna od najrespektabilnijih zemalja svijeta i vjerojatno će obuzdati zapadne moćnike.  

Može se pretpostaviti da će mnoge zemlje trećeg svijeta pritisnute eksploatacijom svjetskih bogataša potražiti bolji život na drugoj strani, pa će se vjerojatno pridružiti Kini formirajući blok otpora novom imperijalizmu. Jugoslavija bi zasigurno prihvatila takvu opciju da je postojala prije nego što je bila napadnuta. Na žalost, očigledno je da svijet nije sposoban ravnopravno koegzistirati bez ravnoteže sila. 

Ali Kina isto kao i zapadne zemlje nema nikakav odgovor na ekonomske i političke probleme koji su već poznati na zapadu i koji će svakako zahvatiti i Kinu. Što će se tada dogoditi teško je predvidijeti. Razloga za optimizam gotovo da nema. U Kini je na vlasti privilegirana partijska elita koja podjednako nedemokratski vlada kao i bogataši u zapadnom svijetu. Hoće li međusobni antagonizam voditi u rat ili će se uspostaviti opet neka nova nedovoljno stabilna hladnoratovska ravnoteža sila dok se otuđeni, korumpirani ili jednom rječju nemoralni sistemi ne raspadnu iznutra ostaje da se vidi.  

Današnji svijet definitivno ne poznaje model zajedničke koegzistencije koji može osigurati prosperitet čovječanstva. Današnji svijet bazira svoje odnose na opasnom i okrutnom takmičenju opredjeljenja a ne na kooperaciji. Današnja svjetska politika stvara objektivne nepravde među državama prouzrokovane velikim razlikama u privrednim razvijenostima i u pravu korištenja prirodnih bogastava. Sa jedne strane postoji prekomjerna produkcija a sa druge glad u svijetu.  

Bilo je u povijesti čovječanstva pokušaja izgradnje boljeg svijeta kroz udruživanje. Na tom putu formirane su svjetske organizacije koje nastoje međusobno približiti države i narode u međuovisnu cjelinu. Iz tog razloga je formirana Organizacija ujedinjenih nacija, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Interpol, međunarodne zdravstvene organizacije i masu drugih. Vjerojatno je na početku stvaranja tih organizacija i postojala ideja stvaranja bolje planete zemlje. One su trebale donositi veće prirodne pogodnosti kao posljedicu većeg povezivanja naroda, rada i kapitala, veće bogastvo opredjeljenja, veću snagu produkcije i potrošnje pa tako i veće blagostanje. Takve organizacije su trebale umanjiti mogućnost nastanka oružanih sukoba među državama. Međutim rezultat je suprotan očekivanjima. Takve organizacije se danas koriste uglavnom za ostvarenje prevlasti u svijetu i kao takvo predstavljaju opasnost za čovječanstvo.
 
Svakako najveća opasnost u svijetu proizilazi iz otuđenja koji nameću autoriteti. Živimo u otuđenom, egocentričnom, narcisoidnom svijetu u kojem stanovnici formiraju velike otuđene potrebe. Otuđene potrebe stvaraju iluziju da čovjek može prevladati svoju nemoć pred prirodom i zato nikakvo djelovanje ne može ostvariti zadovoljenje. Otuđenje je bolest od koje boluje cijeli svijet, bogati i siromašni. Nezadovoljene otuđene potrebe predstavljaju osnovu nastanka destruktivne energije koja donosi svakodnevno ogromne probleme u svijetu. Autokrati lako mogu usmjeriti tu destruktivnu energiju u ostvarenje velikih destrukcija bilo gdje u svijetu. Naravno najveći autoriteti svijeta su tada najopasniji ljudi svijeta. Kako svijet nije pronašao mogućnost da prevlada svoju otuđenu orijentaciju nije pronašao osnovu za ostvarenje vlastitog prosperiteta.
 
Danas se svijet ponosi razvojem tehnologije i produkcije ali se u razvoju čovjekove svijesti nije ni pomakao, čak što više, ulazimo u periodu velike svjetske degradacije osnovnih ljudskih vrijednosti. Sa time u vezi sve negativnosti, destrukcije, ratovi ne samo da nisu stvar prošlosti, nego je razvojem tehnologije problem podignut na viši nivo koji prijeti čovječanstvu više nego ikada.  

***** 

Sve navedene probleme može efikasno riješiti opisano humanističko društveno političko uređenje. Navedeni sistem usvaja i razvija sve pozitivne osobine poznatih društveno ekonomskih formacija a potiskuje ili uklanja negativne karakteristike. On uvažava demokraciju, ljudska prava, posebne individualne interese, minuli i tekući rad i prirodne konstruktivne međuljudske odnose a sprečava postojanje otuđenja, privilegija, hegemonije, eksploatacije i svaku destruktivnost. Novi sistem je toliko produktivan i elastičan da ga mogu prihvatiti stanovnici drugih država. Takvim činom se otvara mogućnost udruživanja na nivou država. Kada proces integracije počne među državama, tada je samo pitanje vremena ostvarenje udruženih država na nivou cijelog svijeta.
 
Udruživanjem države gube dio suvereniteta jer ga prenose na zajednicu država ali ostvaruju nove kvalitete društvenog života. Kada čovječanstvo prihvati opisani društveno ekonomski sistem tada će cijeli svijet funkcionirati kao komuna. Tada će po prvi put svijet točno znati u svakom trenutku koliko ima stanovnika i kakve su njihove individualne i zajedničke potrebe. Tada će svijet po prvi put biti u mogućnosti da vodi razumnu racionalnu politiku i da zadovolji potrebe čovječanstva.  

U takvom sistemu će svaki stanovnik imati mogućnost slobodnog djelovanja na području cijelog svijeta. Imati će mogućnost da bira mjesto boravka i posao bilo gdje u svijetu. Ili bolje, to će učiniti uz najavu ovlaštenom rukovodstvu ili još bolje, uz dogovor sa drugim radnicima. Ta sloboda će ipak imati ograničenje. Čovjek neće biti slobodan da stvara nepogodnosti drugim članovima društva. Sistem će razviti efikasnu zaštitu svakog pojedinca od nepogodnog djelovanja bilo kojeg člana društva. 

Opisani sistem će svakom stanovniku omogućiti da neposrednim iskazom u administrativnom svjetskom centru ili njegovom satelitu u komuni daje ocjenu o bilo kojoj pogodnosti ili nepogodnosti koju doživljava sa bilo koje točke zemaljske kugle. Sistem ocjenjivanja može formirati potpuno novi vrijednosni sistem u svijetu koji će valorizirati i sankcionirati bilo koju nepogodnost ili nagraditi bilo koju pogodnost koju čovjek čovjeku može učiniti. Kako će takve ocjene neposredno utjecati na dohodak i dohodovne bodove minulog rada ocjenjenog čovjeka, svaki čovjek će biti odgovoran ispred cijelog svijeta. On će se truditi da proizvede što manje nepogodnosti i što više pogodnosti cijelom svijetu što će formirati osnovu produktivne konstruktivne orjentacije u svijetu.  

Novi sistem predviđa neposredno izjašnjavanje svih stanovnika svijeta o bitnim političkim, ekonomskim i ostalim oblastima od zajedničkog interesa, čime će se neposredno na demokratski način utvrditi pravila zajedničkog djelovanja u svijetu.  

Sistem bi formirao svjetsku monetarnu politiku i svjetsku raspodjelu novaca. Zajednički novac bi čovječanstvo neposredno demokratski usmjeravalo za svjetsku individualnu potrošnju, zajedničku potrošnju i razvoj privrede i na sve parcijalne interesne sfere.  

Novi sistem uvodi novu univerzalno utvrđenu vrijednost u svim državama u obliku cijene rada, koja zastupa objektivan prikaz vrijednosti minulog i tekućeg rada svih radnika u svijetu. Na takvoj se vrijednosti mogu graditi svi ostali ekonomski vrijednosni sistemi tako da se na međunarodnom nivou uspostavi ujednačena, pravedna i prihvatljiva raspodjela svih oblika pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz minulog i tekućeg rada svih radnika. Upravo su to elementi koji nedostaju Evropskoj uniji za uspostavu stabilne ekonomske politike a to znači i opće stabilnosti. 

Novi ekonomski sistem predviđa svjetsko udruživanje privrede u jedno veliko poduzeće svijeta, svjetsko rukovodstvo, svjetsko planiranje proizvodnje i svjetsku raspodjelu rada po principima slobodne radne konkurencije. Rukovodstvo svijeta bi uz pomoć kompjuterske tehnologije, koja je već danas dovoljno razvijena, vršila brzo, racionalno i efikasno usmjeravanje rada što će formirati visoku i stabilnu produktivnost koja bi optimalno zadovoljavala materijalne potrebe cijelog čovječanstva. Slobodno tržište rada će ukinuti radne privilegije u cijelom svijetu a tada će se nužno formirati takvo planiranje proizvodnje, raspodjela rada i dohodaka koje će optimalno odgovarati interesima cijelog čovječanstva i svakom stanovniku.  

Takav sistem će svakom stanovniku omogućiti da upozna kroz praksu svoje prirodne potrebe i tako da prevladava otuđenje. Mogućnost ispoljavanja neposrednog prirodnog interesa svakog čovjeka će osloboditi društvo ovisnosti od otuđenih ideoloških, nacionalnih, regionalnih, kulturnih, ekonomskih i ostalih otuđenih interesa. Čovjek će konačno dobiti mogućnost da živi pun život pa će idoli, otuđeni uzori i fetiši gubiti značaj. Priroda čovjeka je jedinstvena za cijelo čovječanstvo pa se približavanjem čovjeka njegovoj prirodi ostvaruju uvjeti formiranja homo­gene društvene zajednice cijelog svijeta. 

Svaki čovjek će se oslanjati isključivo na vlastite snage pri zadovoljenju vlastitih potreba pa će naučiti da formira potrebe u skladu sa vlastitim mogućnostima realizacije, što predstavlja osnovu mogućnosti zadovoljenja potreba i tako konstruktivne orijentacije društva. Ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Ovakav sistem će formirati faktičnu ravnopravnost među ljudima, pa će se prevladati narcisoidna osobina karaktera kao glavnog uzročnika otuđenja i sukoba među ljudima u korist prirodnih kooperativnih odnosa. 

U takvom sistemu narodi više neće moći biti ugroženi. Može se očekivati da će sredstva namjenjena oružanim snagama, neposrednim izjašnjavanjem čovječanstva ukinuti što bi definitivno onemogućilo nastajanje ratova.  

Predloženi sistem će formirati novu svijest čovjeka, novu etiku društva i nove odnose u svijetu. Takav sistem će svim stanovnicima svjeta osigurati sigurnost, pogodnu egzistenciju, duhovni i materijalni prosperitet. Ukratko, sistem će formirati raj na zemlji. Kako će takav društveno ekonomski sistem formirati neposredno čovječanstvo, država kao oblik autoritativne presije nad društvom više neće biti potrebna.  
 
 

 Natrag na početak