2.2       Sociologija otuđenja

Diktatura autokracije  

Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći upoređujući se sa drugim čovjekom. Taj čin je vjerojatno otuđen ali on kao takav oduvijek postoji i zato ga treba prihvatiti sve dok društvo ne pronađe orjentaciju koja će to prevladati. Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim čovjekom. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.  

Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori organiziraju sprovođenje vlasti u društvu na određenom teritoriju formiranjem ili preuređenjem države. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi i osiguravaju sprovođenje svojih odluka upotrebom fizičke sile i proklamiranim ideologijama.
 
Diktatori formiraju ili koriste ideologije kao sredstvo nametanja subjektivne vizije o pravilima kretanja u prirodi. Ideologije često daju otuđene odgovore na sva pitanja koja "društvo koje ne zna" može postaviti u strahu pred nepoznatom prirodom. One također često određuju pravila čovjekova djelovanja u društvu i prirodi koja u cjelini donose pogodnosti i stabilnost društvu. "Društvo koje ne zna" prihvaća svaku ideju koja ga oslobađa nepogodne napetosti postojanja u prirodi. Tako ideologije donose velike pogodnosti društvu ali isto tako postaju temelj otuđenja društva.  

Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim otuđenim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga predstavlja uvjek neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija. 

Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada.  

Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima.  

Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život.
 
Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene članove a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja.  

Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu.  

Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije.  

Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog kretanja. Dikatator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njihove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka.  

Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje "društvo koje zna" ne može trpjeti. Tada ono usmjerava svoju energiju u rušenju autoritativne vladajuće klase i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu. 

Natrag na početak