2.2.1     Socijalizam 

Diktatura autokracije  

Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći upoređujući se sa drugim čovjekom. Taj čin je vjerojatno otuđen ali on kao takav oduvijek postoji i zato ga treba prihvatiti sve dok društvo ne pronađe orjentaciju koja će to prevladati. Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim čovjekom. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.  

Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori organiziraju sprovođenje vlasti u društvu na određenom teritoriju formiranjem ili preuređenjem države. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi i osiguravaju sprovođenje svojih odluka upotrebom fizičke sile i proklamiranim ideologijama.
 
Diktatori formiraju ili koriste ideologije kao sredstvo nametanja subjektivne vizije o pravilima kretanja u prirodi. Ideologije često daju otuđene odgovore na sva pitanja koja "društvo koje ne zna" može postaviti u strahu pred nepoznatom prirodom. One također često određuju pravila čovjekova djelovanja u društvu i prirodi koja u cjelini donose pogodnosti i stabilnost društvu. "Društvo koje ne zna" prihvaća svaku ideju koja ga oslobađa nepogodne napetosti postojanja u prirodi. Tako ideologije donose velike pogodnosti društvu ali isto tako postaju temelj otuđenja društva.  

Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim otuđenim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga predstavlja uvjek neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija. 

Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada.  

Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima.  

Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život.
 
Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene članove a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja.  

Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu.  

Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije.  

Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog kretanja. Dikatator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njihove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka.  

Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje "društvo koje zna" ne može trpjeti. Tada ono usmjerava svoju energiju u rušenju autoritativne vladajuće klase i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu. 

 
Socijalizam - Delegatski oblik demokracije  

Najpoznatiji prevrat takve vrste poznat je pod imenom socijalistička revolucija. Socijalističke revolucije su imale cilj da osiguraju društvenu stabilnost i prosperitet. One su kao reakciju na tešku obespravljenost ljudi, nastojale formirati društvene odnose koji ostvaruju jednakost, prosperitet i humane odnose među ljudima. Struktura sistema u teoriji polazi od potpuno slobodne kooperacije među ljudima bez represija poznate pod nazivom anarhija. Druga krajnost leži u dugoročnoj potpunoj regulaciji društvenih odnosa. Međutim, čak ni teorija takvih sistema nije dovoljno razvijena. Razvijeni produktivni društveni odnosi su previše složeni da bi se mogli prepustiti anarhičnoj stihiji. Sa druge strane velika regulacija društvenih odnosa zahtijeva podršku represivnog aparata koji daje stabilnost ali oduzimaju slobodu i tako koči društvo.  

Nosioci socijalističke revolucije su nastojali definirati društveni sistem koji optimalno odgovara svim pojedincima u društvu. To se ostvaruje ravnopravnim demokratskim odlučivanjem svih članova društva o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Idealan oblik demokracije se sprovodi međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog kretanja. Ponekad je koncenzus jako teško napraviti zbog različitih interesa ali po ostvarenom uspjehu takva demokracija omogućava optimalno usmjeravanje kretanja društva u skladu sa njegovim potrebama. Ona može omogućiti formiranje homogene produktivne društvene orijentacije, stabilnost i prosperitet.  

Međutim, u većim društvenim zajednicama kao što je to država, ravnopravan dogovor o zajedničkom kretanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Stoga se u socijalističkom sistemu formiraju delegati koji zastupaju društvo u formiranju pravila društvenog odnošenja. Delegate izabire društvo putem izbora ocjenjujući stupanj njihovog doprinosa u razvoju društva i oni su dužni u organima uprave zastupati interese svoje izborne baze.  

Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način socijalistički organi uprave pokušavaju formirati društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe.
 
U povijesti je bilo nekoliko iskrenih pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se opet pojavljivali problemi koji leže u teškoći usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno potrebe ljudi da ostvare vlast nad društvom. Generalno uzevši, demokratski delegatski sistem nije sebe uspio potvrditi u praksi. 

U svrhu omogućavanja donošenja efikasnih odluka nosioci revolucionarnog pokreta su preuzimali direktnu upravu nad društvom nazvavši je “diktatura proletarijata“. Kako bi dugoročno ostvarili stabilnost sistema oni formiraju ideologiju koja usmjerava društvo čime se stabilizira društvena djelatnost pa time i društvo u cjelini. Takve ideologije su prihvatljive društvu jer proklamiraju ravnopravnost, solidarnost, “bratstvo i jedinstvo” medju ljudima. Međutim, jedinstvo u stvarnosti ne dozvoljava drugačiju opciju od vladajuće. Delegati se otuđuju od društva i više ne prenose volju naroda prema centru već provode volju centra prema narodu podržani represivnim državnim aparatom. Takav sistem onemogućava društvo da slobodno odlučuje i učvršćuje vlast autokracije. Na taj način se obnavlja diktatorski sistem u društvu u kojem čovjek kao pojedinac postaje nemoćan. Tada se javljaju sve nepogodne pojave otuđenog autokratskog društvenog uređenja. 

 
Socijalistička proizvodnja 

Socijalistički oblik proizvodnje podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kako društvo nije pronašlo miran način pretvaranja privatnog u društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ono je provodilo prisilno oduzimanje privatnog vlasništva koje ostavlja vlasnike privatnog kapitala duboko nezadovoljnim. Takav čin predstavlja negaciju razlika u produktivnoj moći minulog rada radnika, što bi dosljedno trebalo zahtjevati i negaciju razlika u produktivnoj moći tekućeg i budućeg rada radnika. Takav stav pretpostavlja da su svi radnici jednako produktivni i stoga zaslužuju jednaki udio u raspodjeli rezultata rada. U takvom sistemu raspodjele ne postoji dohodovna stimulacija za rad pa su rezultati rada ispod očekivanja.  

Nadalje socijalistički oblik proizvodnje bi trebao podrazumijevati demokratski plan i organizaciju proizvodnje i raspodjele. Demokratska planska privreda treba da stvara upravo onakve proizvode u količini i kvaliteti kakve članovi društva pojedinačno i zajednički trebaju. Kako društvo nije steklo znanje pa tako ni mogućnost za formiranje demokratske planske privrede ono je formiralo autoritativnu plansku privredu. U takvom sistemu, organi političke vlasti izabrani na više ili manje demokratskim izborima preuzimaju ulogu planiranja i organizacije proizvodnje i raspodjele u ime društva.  

Centralizirani oblik planiranja proizvodnje može uspješno slijediti osnovne interese nerazvijenog društva kao što su prehrana, stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, kultura ili sport, jer takve potrebe mogu uspješno predvidjeti. U početku, socijalistički sistem donosi veliki napredak društvu jer se kao reakcija na represivne eksploatatorske sisteme javlja veliki entuzijazam koji inspirira narod u izgradnji bolje budućnosti. U takvom sistemu organi vlasti uvode jedinstvenu organizaciju proizvodnje koja može ostvariti punu zaposlenost radnika, zadovoljavajuću produktivnost, stabilno poslovanje i zadovoljenje osnovnih društvenih potreba. Narod dobija besplatno obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, dohodak sa kojim može zadovoljiti sve svoje osnovne prirodne potrebe. Početni radni entuzijazam pridonosi značajnom porastu životnog standarda. Narod je zadovoljan a stopa kriminala je niska. 

Međutim, sa vremenom opada entuzijazam u društvu i javljaju se veliki problemi. Planska privreda određena iz jednog centra ne može registrirati pa tako ni planirati posebne potrebe članova društva. Privreda koja nema objektivni prikaz društvenih potreba ne može formirati uspješan program rada. U takvom sistemu potrošač nema mogućnost izbora potrošnje pa zato privredni sistem vrši nasilje nad potrošačima.
 
Planska privreda ne podliježe tržišnom kriteriju cijene rada pa zapošljava sve radnike i kao reakcija na nemilosrdne eksploatatorske sisteme štiti njihova radna mjesta. Zaštićena radna mjesta stvaraju zatvorenu strukturu koja koči proizvodni proces. Posao gubi kreativnost i postaje suhoparan, produktivno destimulativan. Zaštićeni radnici su privilegirani i stoga mogu nanositi nepogodnosti ostalim članovima zajednice u obliku nedovoljnog radnog angažiranja kada je to potrebno drugim članovima zajednice. Sistem je razvio vrlo jaku političku odgovornost da bi zaštitio sam sebe ali nije uspio kreirati uspješan mehanizam ekonomske odgovornosti. Jednostavno, sistem nije mogao svakog nedovoljno angažiranog radnika poslati u zatvor a realnu ekonomsku stimulaciju praktično nije mogao ponuditi. Povrh svega radnici bez ikakvog prava odlučivanja ne prihvaćaju društveno vlasništvo kao svoje vlasništvo pa se ne odnose odgovorno prema njemu. 

Sve te nedostatke autoritativna planska privreda nastoji prevladati formiranjem ideološke, radne i humanitarne svijesti ali sa birokratskim, autoritativnim silama koje koordiniraju djelatnost i raspodjelu to nije moguće ostvariti. Autokratska vlast na putu ostvarenja većih pogodnosti teži kontroli svih odnosa u društvu ne razlikujući se mnogo od ekstremnih diktatorskih režima. Takva kontrola guši društvo i zato je osuđena na propast kao što su propale sve diktature. Bez obzira na početne uspjehe, autoritativna planska privreda je otuđena, neproduktivna, besperspektivna i stoga potencijalno destruktivna što je vidljivo i na primjeru sloma takozvanog “real socijalizma” u svijetu.  
 

 Natrag na početak