2.2.1     Socijalizam 

Socijalistička demokracija  

Najpoznatiji prevrat takve vrste poznat je pod imenom socijalistička revolucija. Socijalističke revolucije su imale cilj da osiguraju društvenu stabilnost i prosperitet. One su kao reakciju na tešku obespravljenost ljudi, nastojale formirati društvene odnose koji ostvaruju jednakost, prosperitet i humane odnose među ljudima. Struktura sistema u teoriji polazi od potpuno slobodne kooperacije među ljudima bez represija poznate pod nazivom anarhija. Druga krajnost leži u dugoročnoj potpunoj regulaciji društvenih odnosa. Međutim, čak ni teorija takvih sistema nije dovoljno razvijena. Razvijeni produktivni društveni odnosi su previše složeni da bi se mogli prepustiti anarhičnoj stihiji. Sa druge strane velika regulacija društvenih odnosa zahtijeva podršku represivnog aparata koji daje stabilnost ali oduzimaju slobodu i tako koči društvo.  

Nosioci socijalističke revolucije su nastojali definirati društveni sistem koji optimalno odgovara svim pojedincima u društvu. To se ostvaruje ravnopravnim demokratskim odlučivanjem svih članova društva o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Idealan oblik demokracije se sprovodi međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog kretanja. Ponekad je koncenzus jako teško napraviti zbog različitih interesa ali po ostvarenom uspjehu takva demokracija omogućava optimalno usmjeravanje kretanja društva u skladu sa njegovim potrebama. Ona može omogućiti formiranje homogene produktivne društvene orijentacije, stabilnost i prosperitet.  

Međutim, u većim društvenim zajednicama kao što je to država, ravnopravan dogovor o zajedničkom kretanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Stoga se u socijalističkom sistemu formiraju delegati koji zastupaju društvo u formiranju pravila društvenog odnošenja. Delegate izabire društvo putem izbora ocjenjujući stupanj njihovog doprinosa u razvoju društva i oni su dužni u organima uprave zastupati interese svoje izborne baze.  

Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način socijalistički organi uprave pokušavaju formirati društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe.
 
U povijesti je bilo nekoliko iskrenih pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se opet pojavljivali problemi koji leže u teškoći usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno potrebe ljudi da ostvare vlast nad društvom. Generalno uzevši, demokratski delegatski sistem nije sebe uspio potvrditi u praksi. 

U svrhu omogućavanja donošenja efikasnih odluka nosioci revolucionarnog pokreta su preuzimali direktnu upravu nad društvom nazvavši je “diktatura proletarijata“. Kako bi dugoročno ostvarili stabilnost sistema oni formiraju ideologiju koja usmjerava društvo čime se stabilizira društvena djelatnost pa time i društvo u cjelini. Takve ideologije su prihvatljive društvu jer proklamiraju ravnopravnost, solidarnost, “bratstvo i jedinstvo” medju ljudima. Međutim, jedinstvo u stvarnosti ne dozvoljava drugačiju opciju od vladajuće. Delegati se otuđuju od društva i više ne prenose volju naroda prema centru već provode volju centra prema narodu podržani represivnim državnim aparatom. Takav sistem onemogućava društvo da slobodno odlučuje i učvršćuje vlast autokracije. Na taj način se obnavlja diktatorski sistem u društvu u kojem čovjek kao pojedinac postaje nemoćan. Tada se javljaju sve nepogodne pojave otuđenog autokratskog društvenog uređenja. 

 
Socijalistička ekonomija 

Socijalistički oblik proizvodnje podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kako društvo nije pronašlo miran način pretvaranja privatnog u društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ono je provodilo prisilno oduzimanje privatnog vlasništva koje ostavlja vlasnike privatnog kapitala duboko nezadovoljnim. Takav čin predstavlja negaciju razlika u produktivnoj moći minulog rada radnika, što bi dosljedno trebalo zahtjevati i negaciju razlika u produktivnoj moći tekućeg i budućeg rada radnika. Takav stav pretpostavlja da su svi radnici jednako produktivni i stoga zaslužuju jednaki udio u raspodjeli rezultata rada. U takvom sistemu raspodjele ne postoji dohodovna stimulacija za rad pa su rezultati rada ispod očekivanja.  

Nadalje socijalistički oblik proizvodnje bi trebao podrazumijevati demokratski plan i organizaciju proizvodnje i raspodjele. Demokratska planska privreda treba da stvara upravo onakve proizvode u količini i kvaliteti kakve članovi društva pojedinačno i zajednički trebaju. Kako društvo nije steklo znanje pa tako ni mogućnost za formiranje demokratske planske privrede ono je formiralo autoritativnu plansku privredu. U takvom sistemu, organi političke vlasti izabrani na više ili manje demokratskim izborima preuzimaju ulogu planiranja i organizacije proizvodnje i raspodjele u ime društva.  

Centralizirani oblik planiranja proizvodnje može uspješno slijediti osnovne interese nerazvijenog društva kao što su prehrana, stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, kultura ili sport, jer takve potrebe mogu uspješno predvidjeti. U početku, socijalistički sistem donosi veliki napredak društvu jer se kao reakcija na represivne eksploatatorske sisteme javlja veliki entuzijazam koji inspirira narod u izgradnji bolje budućnosti. U takvom sistemu organi vlasti uvode jedinstvenu organizaciju proizvodnje koja može ostvariti punu zaposlenost radnika, zadovoljavajuću produktivnost, stabilno poslovanje i zadovoljenje osnovnih društvenih potreba. Narod dobija besplatno obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, dohodak sa kojim može zadovoljiti sve svoje osnovne prirodne potrebe. Početni radni entuzijazam pridonosi značajnom porastu životnog standarda. Narod je zadovoljan a stopa kriminala je niska. 

Međutim, sa vremenom opada entuzijazam u društvu i javljaju se veliki problemi. Planska privreda određena iz jednog centra ne može registrirati pa tako ni planirati posebne potrebe članova društva. Privreda koja nema objektivni prikaz društvenih potreba ne može formirati uspješan program rada. U takvom sistemu potrošač nema mogućnost izbora potrošnje pa zato privredni sistem vrši nasilje nad potrošačima.
 
Planska privreda ne podliježe tržišnom kriteriju cijene rada pa zapošljava sve radnike i kao reakcija na nemilosrdne eksploatatorske sisteme štiti njihova radna mjesta. Zaštićena radna mjesta stvaraju zatvorenu strukturu koja koči proizvodni proces. Posao gubi kreativnost i postaje suhoparan, produktivno destimulativan. Zaštićeni radnici su privilegirani i stoga mogu nanositi nepogodnosti ostalim članovima zajednice u obliku nedovoljnog radnog angažiranja kada je to potrebno drugim članovima zajednice. Sistem je razvio vrlo jaku političku odgovornost da bi zaštitio sam sebe ali nije uspio kreirati uspješan mehanizam ekonomske odgovornosti. Jednostavno, sistem nije mogao svakog nedovoljno angažiranog radnika poslati u zatvor a realnu ekonomsku stimulaciju praktično nije mogao ponuditi. Povrh svega radnici bez ikakvog prava odlučivanja ne prihvaćaju društveno vlasništvo kao svoje vlasništvo pa se ne odnose odgovorno prema njemu. 

Sve te nedostatke autoritativna planska privreda nastoji prevladati formiranjem ideološke, radne i humanitarne svijesti ali sa birokratskim, autoritativnim silama koje koordiniraju djelatnost i raspodjelu to nije moguće ostvariti. Autokratska vlast na putu ostvarenja većih pogodnosti teži kontroli svih odnosa u društvu ne razlikujući se mnogo od ekstremnih diktatorskih režima. Takva kontrola guši društvo i zato je osuđena na propast kao što su propale sve diktature. Bez obzira na početne uspjehe, autoritativna planska privreda je otuđena, neproduktivna, besperspektivna i stoga potencijalno destruktivna što je vidljivo i na primjeru sloma takozvanog “real socijalizma” u svijetu.  

 Natrag na početak