3.1.2.2             Raspodjela rada  

 
Iz predhodnog izlaganja vidljivo je da tržišna privreda nema operativnu mogućnost uspostave dugoročne stabilnosti. Stabilni sistem privređivanja može uspostaviti samo planska privreda. Planska privreda se treba bazirati na poznatim društvenim potrebama. Tada se svi proizvođači udružuju i organiziraju proizvodnju tako da zadovolje društvenu potražnju. U takvom obliku proizvodnje radnici bi trebali zadovoljiti sve svoje radne i potrošačke potrebe.
 
Nesumljivo je da danas nisu sazreli uvjeti da se takav oblik proizvodnje uspostavi ali je moguće formirati sistem tržišne privrede koji će se orijentirati prema stabilnoj planskoj privredi i na taj način optimalno zadovoljavati društvene potrebe.  

To je moguće postići udruživanjem privrede komune otkupom privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju pomoću dohodovnih bodova minulog rada. Takvom mjerom svi stanovnici mogu postati humanistički akcionari svih poduzeća u komuni. Takva svojina se može nazivati komu­nalna, a sistem upravljanja bi približno odgovarao akcionarskom društvu velikih kompanija uz humanističke korekcije. Udružena privreda komune će osigurati najveću moguću stabilnost ekonomskog sistema komune, punu zaposlenost radnika i demokratsko odlučivanje o procesu proizvodnje.  

U sistemu raspodjele rada će se uvesti velike promjene. Nedostatak današnje raspodjela rada leži u nedovoljnoj mogućnosti izbora rada. Naime, zauzeta radna mjesta u udruženom radu a to znači gotovo sva radna mjesta, nisu pristupačna drugim kandidatima i nezaposlenim radnicima. Takva radna mjesta su privilegiraana čak i u kapitalizmu koji je razvio tržišni takmičarski sistem privređivanja. Osigurana radna mjesta daju ekonomsku sigurnost radnicima ali svakako uspavljuju njihove produktivne snage. Kada čovjek ne može birati svoj posao teško može oživotvoriti svoje kreativne stvaralačke bivstvene snage. Tada rad postaje monoton, prisilan i kao takav sasvim sigurno nedovoljno doprinosi proizvodnji pogodnosti u društvu. Takav rad sam po sebi nije vrijednost što je šteta jer prosječan čovjek veliki dio svog života provodi u radu koji mu ne donosi pogodnosti. 

U centarliziranim oblicima privrede ti su problemi još veći. Zato novi sistem mora uvesti stalno otvoreni natječaj za svako radno mjesto i na svako radno mjesto zapošljavati radnika koji na istom ostvaruje najveću produktivnost. U takvom sistemu problemi privilegiranih radnih mjesta više neće postojati, rad će postati vrijednost a produktivnoost će biti najveća potrebna. 

Sistem zahtjeva ukidanje poslovnih tajni kao uvjet razotuđenja i općeg prosperiteta društva u cjelini. U budućnosti će najveći kapital biti informacija i znanje, i stoga provođenje politike otvorenog uvida u poslovanja poduzeća može nailaziti na prepreke. Novi sistem će takve prepreke odstraniti nagrađivanjem inventivnih radnika pomoću dohodovnih bodova minulog rada. Svaka ideja koja donosi napredak u procesu proizvodnje će se definirati a zatim će se nosiocu takve ideje dodijeli nagrada odgovarajućom količinom dohodovnih bodava minulog rada prema doprinosu ideje.

*** 
 

Udruženi rad zahtjeva organiziranu raspodjelu rada. U složenom procesu proizvodnje rad radnika je izrazito povezan i međusobno ovisan što zahtjeva visoki stupanj preciznosti i disciplinu u proizvodnim odnosima unutar radnog procesa. Takvu organizaciju rada mogu sprovoditi rukovodioci u svim djelatnostima komune. Rukovodioci trebaju analizirati radne potencijale radnika u količini i kvaliteti rada, zatim potencijale sredstava za proizvodnju i potrebe tržišta a zatim usmjeriti udruženi rad tako da na najefikasniji način zadovolji društvene potrebe.  

Rukovodstvo je dužno rasporediti rad tako da se osigura puna zaposlenost radnika, jer bi u suprotnom konkurencija radnika za radna mjesta formirala nezdrave odnose u proizvodnji. Kako se mijenjaju društvene potrebe, potrebno je mijenjati i rad koji zadovoljava te potrebe. Sa time u vezi rukovodioci trebaju imati ovlaštenja da po svojoj procjeni proširuju ili sužavaju radne obaveze svakog radnog mjesta te da zatvaraju nedovoljno potrebna radna mjesta i da otvaraju nova vodeći računa o ravnoteži ponude i potražnje rada radnika.  

Radna mjesta u manje produktivnim poduzećima imaju svoje ugovorene obaveze koje rukovodstvo mora poštovati dokle god postoji potreba za istima. Ukoliko su to poslovi kojima se smanjuje obim jer opada potreba, tada će se smanjiti broj radnika koji ih obavlja do potpunog zatvaranja poduzeća. Radnicima kojima prestaje radni odnos zbog preusmjeravanja privrede priznaje se da su ugovorene obaveze u potpunosti izvršili pa stoga primaju nagrade za rad kao da su svoje obaveze izvršili i traže nova radna mjesta koja im rukovodstvo osigurava.  

Sva radna mjesta podliježu radnoj konkurenciji u okviru operativne mogućnosti koje svako radno mjesto ima. Kandidati za rukovodioce komune svoju produktivnu moć iskazuju predloženom produktivnošću komune. Svaki kandidat analizira postojeće resurse i predlaže program ostvarenja veće produktivnosti komune.  

Skupština komune izabire najboljeg kandidata za radno mjesto rukovodioca komune. Skupština komune se sastoji od Vijeća građana izabranih na izborima i od Vijeće privrede sastavljeno od akcionara koji posjeduju najveće količine dohodovnih bodova minulog rada u komuni.  

Rukovodioci komune će pratiti poslovanje poduzeća, djelovati u skladu sa dogovorenim i utvrđenim ovlaštenjima i koncentrirati radna mjesta tamo gdje su najpotrebnija. Rukovodioci komune biraju rukovodioce poduzeća a odluku potvrđuje upravni odbor poduzeća sastavljno od radnika sa najvećim brojem dohodovnih bodova minulog rada.  

Niže rukovodstvo odnosno rukovodstvo preduzeća ima na raspolaganju društvena sredstva za proizvodnju i određeni broj radnika. Oni organizirano usmjeravaju rad tako da njihovo poduzeće ostvari najveću produktivnost.
 
I na kraju svaki radnik slobodno konkurira za ostvarenje prava na rad na svakom radnom mjestu. Rukovodstvo utvrđuje potrebnu produktivnost i odgovornost za svako radno mjesto. Međutim, svaki radnik može proširivati obaveze svog rada u funkciji količine i kvalitete rada ukoliko isti doprinosi poboljšanju produktivnosti kolektiva što ocjenjuje rukovodstvo.  
Radnici su dužni pridržavati se zahtjeva nižeg rukovodstva i ugovorenih obaveza ali imaju slobodu samostalnog djelovanja koju im dodjeli niže rukovodstvo. Isto vrijedi za odnose nižeg i višeg rukovodstva. Kada bi se proizvodnja vršila samo po zahtjevima višeg rukovodstva proizvodnja bi bila isključivo centralizirana. Rukovodstvo privrede ne može organizirati cjelokupnu proizvodnju. Sa time u vezi više rukovodstvo mora nižem rukovodstvu dati odgovarajuću samostalnost u svom radu.

Ukoliko bi za novu proizvodnju trebala veća novčana sredstva ili veći opseg radne angažiranosti, niže rukovodstvo mora tražiti dozvolu od višeg rukovodstva. Niže rukovodstvo može raspolagati manjom količinom novca ili manjom količinom rada za potrebe prošitenja proizvodnje potpuno samostalno. Optimalan odnos odluka između višeg i nižeg rukovodstva treba biti takav da privreda ostvari najveću produktivnost.

Viši rukovodilac koji bi premalo prava davao nižem rukovodstvu zatrpavao bi se donošenjem manje važnih odluka dok bi niže rukovodstvo bilo ograničeno u svom poduzetništvu pa bi privreda stagnirala ili nazadovala. Ukoliko bi više rukovodstvo dalo prevelike ovlasti nižem rukovodstvu tada bi se smanjivala mogućnost koordinacije djelovanja. Velika sloboda bi donijela nepogodnosti anarhične tržišne privrede. Sa time u vezi više rukovodstvo treba biti u stalnom kontaktu sa nižim rukovodstvom. Na taj način će dobijati povratne podatke o iskorištenosti rada u pojedinim pogonima, što omogućava stalno prelijevanje rada, odnosno veću radnu iskorištenost. 

*** 

Radnik koji ponudi najveću produktivnost i odgovornost uz najmanju cijenu vlastita tekućeg rada odnosno najniži dohodak jest najpovoljniji za kolektiv i za društvo u cjelini i zato treba da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. Svaki rad pa tako i rukovodeći se može definirati u funkciji produktivnosti, odgovornosti i cijene rada. Da bi se navedene različite funkcije rada mogle lakše uspoređivati potrebno je za svako radno mjesto navedene vrijednosti izraziti formulom pomoću koeficienata: 

K-radne konkurentnosti =  

Formula će zahtijevati usklađivanje moći utjecaja svake varijable. Poslije toga one će dati vrijednost koja ukazuje na konkurentsku sposobnost svakog radnika za željeno radno mjesto. Svaki radnik sam predlaže veličine koeficienata izražene brojevima prema vlastitim sposobnostima za radno mjesto koje želi obavljati. Radnik koji ponudi veću produktivnost i veću odgovornost rada uz manju cijenu tekućeg rada će izboriti pravo na rad na željenom radnom mjestu. Osim toga veći ostvareni K-radne konkurentnosti omogućava svakom radniku da zauzme radno mjesto drugog radnika uz obavezu da preuzme sve radne obaveze i odgovornosti takvog radnog mjesta.  


Produktivnost rada 

Svaki rad ima svoju mjeru produktivnosti. Danas se mjera produktivnosti na najlakši, najobuhvatniji i najefikasniji način može utvrditi novčanom dobiti na tržištu. Novčana dobit na slobodnom tržištu u sebi sadrži sve elemente produktivnog poslovanja kao što su količina i kvalitet rada, ekonomičnost, racionalnost, korisnost, uslužnost itd. Novčana dobit je društvena ocjena uspješnosti poslovanja samostalnih radnika i poduzeća. Međutim, unutar poduzeća nema robno novčanih odnosa pa se produktivnost treba iskazati količinom i kvali­tetom proizvedene robe i usluga u određenom vremenu. 

Tamo gdje nije moguće egzaktno utvrditi produktivnost rada proizvedenom robom ili tamo gdje bi utvrđivanje produktivnosti zahtjevalo isuviše vremena, produktivnost se može iskazati ocjenom vrijednosti rezultata rada. Neka postojeća produktivnost izražena ocjenom za svako radno mjesto ima vrijednost 1 (jedan). Radnik koji misli da može povećati produktivnost na određenom random mjestu za 10% će povećati 10% ocjenu vlastite produktivnosti pa će ocjena imati vrijednost 1,1. Ocjena rada može zamijeniti sve ostale oblike vrednovanja produktivnosti rada. Svaki radnik može svoj K-produktivnosti prikazati formulom:  

 
K-predviđene produktivnosti =

 Predviđena produktivnost izražena novcem, proizvodima ili ocjenom rada, ukoliko bude identična sa postojećom formirati će koeficienat veličine 1. Koeficijent veći od 1 će ukazivati na produktivniji rad od postojećeg. Radnik koji ponudi veći koeficijent će imati veću mogućnost da ostvari pravo na rad na željenom radnom mjestu. 

Po završetku perioda obračuna, potrebno je valorizirati ostvarenu produktivnost da bi se ustanovila uspješnost radne ponude radnika. Ostvarena produktivnost se može prikazati koeficijentom pomoću formule:  

 
K-ostvarene produktivnosti =

 Ostvarena produktivnost izražena novčanom dobiti na tržištu može efikasno prikazati uspješnost poslovanja pa stoga ostali oblici vrednovanja produktivnosti nisu potrebni. Međutim, navedeni oblik vrednovanja rada primjenjljiv je samo za samostalne poduzetnike i rukovodstvo udruženog rada u privredi.

U neposrednoj proizvodnji roba, produktivnost se može utvrditi omjerom ostvarene i predviđene količine proizvoda i usluga. Tamo gdje se produktivnost ne može egzaktno izraziti količinom proizvoda i usluga ili gdje bi utvrđivanje količine zahtjevalo isuviše vremena uvodi se ocjenjivanje posredne vrijednosti rada.  

Ocjene vrijednosti rezultata rada radnika mogu donositi rukovodioci, upravni odbor i radnici međusobno. Upravni odbori u poduzećima će pratiti značajna unapređenja rada radnika i poduzeća kao i značajne štete koje radnici i podu­zeća mogu formirati. Njihova će ocjena objektivno prikazivati loš rad radnika kao i svako unapređenje rada. Nadalje, radnici među sobom najbolje znaju tko je kakav radnik. Neka svaki radnik dobije pravo da ocjeni rad nekoliko drugih radnika kao odgovor na predviđenu produktivnost svakog radnika.
 
Dobijena ocjena će biti potvrda ili negacija previđene ocjene koju je svaki radnik sam sebi dao kao ponudu svoje buduće produktivnosti. Predložena subjektivna ocjena produktivnosti radnika će dobiti svoju objektivnu potvrdu ili negaciju što će utjecati na razvoj objektivnih kategorija vrijednosti u proizvodnji.
 
Valorizacija rada je nužna ne samo za utvrđivanje odgovornosti radnika za ostvarenu produktivnost, već i kao određenje koje definira priznavanje čovjekove bivstvene moći. Čovjeku treba objektivna skala vrijednosti da bi objektivno mogao spoznati sebe i mogućnost vlastitog usavršavanja. 

Koeficijent ostvarene produktivnosti koji ost­vari vrijednost veću od 1 (jedan) će predstavljati veću ostvarenu produktivnost od predviđene pa će ostvariti i viši dohodak. I obratno koeficijent ostvarene produktivnosti manji od 1 (jedan) će predstavljati manju ostvarenu produktivnost od predviđene pa će i dohodak biti manji. 
 

Odgovornost radnika 

Bez definiranog načina podnošenja odgovornosti, radnici ne bi imali obavezu da ostvare predloženu produktivnost pa bi i njihovo izjašnjavanje u prilog radnoj konkurenciji bilo preuveličano a radni učinci ih ne bi mogli slijediti.  

Potrebno je formirati sistem pomoću kojeg će svaki radnik podnositi odgovornost za ostvarenje ponuđene produktivnosti. Ona će se bazirati na koeficijentu ostvarene produktivnosti. Sistem podnošenja odgovornosti treba da bude temeljit, višeslojan i efikasan.

Svaki radnik mora podnositi odgovornost za svoj rad a kako je njegov rad neotuđiv od rada kolektiva tako podnosi odgovornost i za produktivnost kolektiva. Pitanje visine odgovornosti koju radnik preuzima može se riješiti pomoću koeficienta odgovornosti.  

Neka prosječni koeficient odgovornosti poprimi vrijednost broja 1 (jedan). Neka interval između minimalne i maksimalne odgovornosti bude od 0.1 do 10. Odgovornost utvrđena vrednošću 0.1 bi bila najmanja odgovornost, a odgovornost utvrđena brojem 10 neka bude maksimalna odgovornost. Poduzeća mogu utvrditi posebni minimalni koeficijent odgovornosti za svako pojedinačno radno mjesto.
 
Neka svaki radnik sam utvrdi visinu svoje odgovornosti koju može preuzeti za svoj rad i za rad kolektiva izraženu koeficijentom. Ta odgovornost mora biti najmanje ista ili veća od minimalno utvrđene odgovornosti za dotično radno mjesto. Veći koeficijenat odgovornosti treba da daje veću radnu konkurentnost za obavljanje posla na određenom radnom mjestu i obratno. 

Koeficijenat odgovornosti će imati utjecaj i na raspodjelu dohodaka. Manja preuzeta odgovornost će matematički smanjiti utjecaj ostvarene i predviđene produktivnosti na visinu dohodka. Sa druge strane, radnik koji ponudi veću odgovor­nost će ostvariti veći dohodak od radnika koji ponudi manju odgovornost u slučaju jednako dobrog poslovanja. I obratno takav radnik će ostvariti manji dohodak od suparnika u slučaju jednako lošeg poslovanja.
 
Obzirom da svaki rad ostavlja u nekakvom obliku trajne posljedice na društvo tako koeficienat odgovornosti treba da utječe i na dohodovnu vrijednost minulog rada preko dohodovnih bodova minulog rada.
 
Ukupna bruto količina bodova minulog rada svih radnika komune treba da bude jednaka ostvarenoj novčanoj dobiti komune. Sa porastom produktivnosti privrede radnici će ostvariti i veću novčanu dobit a sa time će pridobiti i veću količinu dohodovnih bodova minulog rada za raspodjelu i obratno sa gubicima privrede radnici gube dohodovne bodove minulog rada.  

Privredna poduzeća koja ostvare porast produktivnosti će ostvariti višak novčanih sredstava koja će u obliku bodova minulog rada raspodjeliti radnicima proporcionalno njihovom koeficientu odgovornosti. Ukoliko predviđena i potrebna produktivnost budu jednake tada radnici po toj osnovi neće ostvariti promjene količine bodova minulog rada. I na kraju, ukoliko razlika navedenih produktivnosti prikaže gubitak novca tada se takva razlika odbija od bodova minulog rada svih radnika poduzeća proporcionalno koeficientu odgovornosti.
 
Poduzeća u neprivrednim djelatnostima kao što su uprava, zdravstvo, obrazovanje i u ostalim djelatnostima koje komuna putem rukovodstva i skupštine takvima proglasi, ne ostvaruju neposredan dohodak na tržištu već ga ostvaruju izdvajanjem iz dohotka komune, odnosno privrede komune.  

U neprivrednim poduzećima mjera vrijednosti rezultata rada se treba temeljiti na ostvarenoj produktivnosti u funkciji količine i kvalitete rezultata rada. Kvalitet rada se treba iskazati ocjenom zadovoljstva korisnika usluga. Veća ocjena dobijena od korisnika usluga će biti ekvivalent većoj novčanoj dobiti privrednih poduzeća. Na taj način će neprivredna poduzeća dobiti mjeru za produktivnost i odgovornost poslovanja.  

Sistem treba da u potpunosti izjednači mjeru uspješnosti poslovanja privrednih i neprivrednih poduzeća. Primjenom matematičkih koeficijenata moguće je uspoređivati novčanu dobit privrede i ostvarenu produktivnost neprivrede izražene u bilo kojoj veličini pa tako i u ocjeni produktivnosti.  

Svi stanovnici koji nisu zaposleni također će imati nekakav minimalni K-odgovornosti koji određuje rukovodstvo a usvaja skupština komune. Po toj osnovi mogu dobijati ili gubiti bodove minulog rada ali u manjoj količini od radnika u komune. Na taj način će kompletno stanovništvo komune podnositi odgovornost za produktivnost komune.  

Obzirom da proizvodnja, odnosno novčana dobit na tržištu može iskazati oscilacije u periodima obračuna, zajedničku odgovornost pomoću bodova minulog rada treba vezati za period u kojem poslovanje poduzeća iskazuje objektivne pokazatelje uspješnosti. Period obračuna može biti različit za različite djelatnosti ali se može uzeti da će u periodu od godinu dana proizvodnja koja u mjesečnom obračunu daje veće ili manja odstupanja dati realni iskaz produktivnosti. 

Kada je poznata količina bodova minulog rada koje svako poduzeće u cjelini ostvaruju ili gube tada se vrši raspodjela ili oduzimanje proporcionalno koeficientima odgovornosti. Primjenom kompjutorske tehnologije u periodu obračuna raspodjela dohodovnih bodova minulog rada kao i njihovo oduzimanje može se brzo i jednostavno izračunati za neograničeni broj radnika pomoću formule:

 
                Radnik-1 : Radnik-2 : Radnik-3 :.... : Radnik-n =
                K-odgov.-1 : K-odgov.-2 : K-odgov.-3 : .... : K-odgov.-n

 Tada kompjuteri mogu brzo i lako izbaciti rezultate u obliku: 

                Radnik-1 = +/- Količina bodova-1
                Radnik-2 = +/- Količina bodova-2
                Radnik-3 = +/- Količina bodova-3
                ...
                Radnik-n = +/- Količina bodova-n 

 Gdje su dobijene vrijednosti različite brojčane veličine koje prikazuju dohodovne bodove minulog rada koji se dodaju (ili oduzimaju) količinama bodova minulog rada koje radnici posjeduju.
 
Primjer: Radnik koji je izrazio koeficijenat odgovornosti 1.5 ostvariti će po funkciji odgovornosti tri puta veći dobitak dohodovnih bodova minulog rada od rad­nika koji izjasni koeficijenat odgovornosti 0.5 u slučaju porasta dobiti poduzeća i tri puta veći gubitak bodova minulog rada u slučaju gubitka poduzeća. 

U predloženom sistemu svaki radnik podnosi odgovornost za rad kolektiva proporcionalno iskazanoj veličini koeficienta odgovornosti. Na taj način radnici postaju aktivni kreatori vlastitih pogodnosti i nepogodnosti a nisu više pasivni članovi kolektiva. Takva odgovornost zahtjevati će od radnika da se upoznaju sa zakonitostima poslovanja, što će biti veliki doprinos prevladavanja otuđenja u procesu proizvodnje.  

U kapitalističkom obliku proizvodnje, veći profit je u pravilu ve­zan za veći rizik ulaganja novca. Novi sistem uvodi K-odgovornosti sa kojim radnici mogu po svojoj volji špekulirati o veličini preuzetog rizika za uspješnost zajedničke proizvodnje. Međutim, takva špekulacija je neotuđiva od neposrednog rada radnika što će doprinijeti porastu neposredne odgovornosti u proizvodnji. Veća odgovornost zahtjeva viši stupanj uzajamnog povjerenja, zajedništva što će donijeti veću produktivnost i prosperitet društva. Veći stupanj odgovornosti će formirati radnici koji su u većoj mjeri upoznati sa tokovima privređivanja, koji imaju veće povjerenje u sebe i kolektiv u cjelini.

 
*** 

U prethodnom izlaganju opisana je individualna participacija u kolektivnoj odgovornosti radnika. Sada će biti definirana individualna odgovornost radnika u procesu proizvodnje. Radnici pojedinačno mogu napraviti veće koristi ili štete u zajedničkom procesu proizvodnje. U svrhu uspostavljanja produktivne orjentacije društva potrebno je unutar proizvodnog procesa definirati princip nagrađivanja i sankcioniranja radnika pomoću određene količine dohodovnih bodova minulog rada. Takvo nagrađivanje i kažnjavanje radnika treba da vrši arbitražna komisija poduzeća u skladu sa zajednički usvojenim pravilnikom.

Ocjenu korisnosti ili štetnosti pojedinog rada može utvrđivati i rukovodstvo poduzeća. Međutim, možda je nabolji način utvrđivanja pojedinačne odgovornosti međusobnim ocjenjivanjem radnika. Međusobno ocjenjivanje rada bi nagrađivalo dobre radnike a sankcioniralo slabe radnike u vrijednosti predloženog koeficijenta odgovornosti. Neka svaka pozitivna ocjena donese radniku bodove minulog rada u vrijednosti samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti. I obratno, neka svaka negativna ocjena oduzme radniku bodove minulog rada u funkciji samostalno iskazanog koeficijenta odgovornosti.  

Ovakav sistem ocjenjivanja vrijednosti rada i podnošenja odgovornosti zastupa u najširem smislu sve utjecaje koje rad donosi. On može nagraditi svaku pogodnost i sankcionirati svaku nepogodnost koju radnik učini drugom radniku ili zajednici u cjelini. Svaki radnik će paziti da svojim djelovanjem ne nanosi ili da nanosi što manje nepogodnosti bilo kom drugom čovjeku i da u što većoj mjeri donosi pogodnosti svakom čovjeku. To će predstavljati suštinu produktivne društvene orijentacije koja će unapređivati međuljudske odnose.  

Primjeri: Potpuno proizvoljno pretpostavimo da je prosječan bruto dohodak u komuni 100.000 novčanih jedinica, tada je i prosječna bruto količina dohodovnih bodova minulog rada 100.000 bodova. Ukoliko radnik ne može preuzeti veliku odgovornost za svoj rad tada će se izjasniti mali koeficijent odgovornosti. Kada bi predložio vlastiti koeficijenat odgovornosti u visini 0,1 tada bi mu jedan pozitivan glas donio 0,1 bod, a pet negativnih glasova -0,5 boda. Tada će u prvom slučaju radnik sa prosječnom količinom bodova minulog rada imati 100.000,1 a u drugom slučaju 99.999,5 bodova.

Radnik koji želi povećati svoju radnu konkurentnost mora povećati i koeficijenat odgovornosti. Koeficijenat odgovornosti u veličini 1,2 donijeti će radniku koji dobije deset pozitivnih glasova 12 bodova. Ukoliko isti radnik posjeduje 100.000 bodova minulog rada, poslije ocjenjivanja će imati 100.012 bodova. Ako umjesto toga dobije 20 negativnih glasova oduzeti će mu se 24 boda pa će imati ukupno 99.976 bodova. Obzirom da se obračun vrši svaki mjesec takav sistem će zahtjevati vrlo odgovoran rad radnika. Moram ponoviti da su primjeri potpuno proizvoljni i da provođenje takvih mjera u praksi zahtijeva široku studiju i društvenu prihvatljivost.

Moguće je naravno amortizirati prekomjerno negativno ili pozitivno ocjenjivanje. Pa bi recimo radnik koji dobije znatan broj ocjena gubio ili dobivao smanjenu količinu bodova minulog rada.

***

U ovakvom sistemu je nesumljivo da će svaki radnik biti oprezan prije nego što izjasni vlastitu produktivnost i stupanj odgovornosti. Taj oprez će spriječiti hitrovito izjašnjavanje i voluntarizam. Sistem će omogućiti svakom radniku da spozna vlastitu moć, da djeluje u skladu sa vlastitom moći i tako zadovoljava vlastite potrebe. Taj čin je uvjet konstruktivne orjentacije društva u cjelini.

Odgovornost je neki oblik straha od nepogodnosti. Strah od nepogodnosti daje čovjeku pokretačku snagu koja je uvjet dosezanja pogodnosti. Kada je nepogodnost nedostupna, tada je teško uočiti razlog za pokretanje jer tamo gdje nema mogućnosti nastanka nepogodnosti ne može biti ni pogodnosti.
 
Sistem ne štiti nikoga od zlonamjernog ocjenjivanja, pa su moguće i anomalije kod glasanja što ne može biti pravilo jer bi takvo društvo težilo vlastitom uništenju. Generalno, radnici koji do­nose veće pogodnosti društvu će profitirati a oni koji stvaraju veće nepogodnosti će gubiti.  

Autoritativni rukovodioci su najviše izloženi i to naročito nepovoljnim izjašnjavanjima i stoga se može očekivati njihovo povlačenje u korist kooperativnih rukovodilaca koji će uvažavati primjedbe radnika, koji će nalaziti najpovoljnija rješenja privređivanja i zajedničkim dogovorom usmjeravati privrednu djelatnost.
 
Stanovništvo koje nije u radnom odnosu isto podnosi odgovornost za svoje djelovanje ali koeficijenat odgovornosti određuje rukovodstvo komune. Taj stupanj odgovornosti neka bude manji od produkcijske odgovornosti ali dovoljan da se svi stanovnici komune odnose sa respektom prema svojoj okolini. To znači da i nezaposleno stanovništvo ukoliko svojim djelovanjem stvara pogodnosti može biti od pojedinog člana zajednice nagrađeno dodavanjem dohodovnih bodova u visini koeficijenta odgovornosti zajednice i obratno. Na taj način cijelo stanovništvo komune uzajamno nagrađuje pogodnosti i sankcionira nepogodnosti.
 
Po obavljenom godišnjem obračunu, ukupna bruto količina bodova minulog rada svih radnika treba da bude jednaka prosječnoj periodičnoj dobiti privrede u komuni. Poslije svih dodavanja i oduzimanja bodova minulog rada vezanih za individualnu odgovornost svih stanovnika potrebno je izvršiti poravnanje ukupne količine bodova minulog rada svih radnika sa ostvarenom dobiti komune. Konačno poravnanje se može vršiti proporcionalno količini bodova minulog rada stanovnika na isti način kao što se obračunavaju nagrade i kazne u poduzećima.  
 

Cijena tekućeg rada 

Na kraju konkurensku snagu u izboru rada formira cijena tekućeg rada. Cijena tekućeg rada ovisi o svim pogodnostima i nepogodnostima koje rad donosi kod ostvarenja potrebne produktivnosti u odnosu na pogodnosti i nepogodnosti drugih oblika rada ili stanja provedenog izvan rada.  

Sistem predviđa da radnici sami odrede cijenu tekućeg rada koeficijentom u intervalu vrijednosti dva broja koji mogu biti u rasponu od recimo 0,1 do 10. Cijena prosječnog tekućeg rada će imati vrijednost 1, dvostruko nepogodniji rad imati cijenu u veličini broja 2 a dvostruko pogodniji rad će imati cijenu u veličini broja 0,5.  

Veću radnu konkurentnost će ostvariti radnik koji za jednaku produktivnost zahtjeva manju cijenu tekućeg rada. Sistem radne konkurencije će za svako radno mjesto formirati graničnu vrijednost cijene tekućeg rada koja će od društva biti prihvaćena kao objektivna. Takva cijena tekućeg rada će utjecati na formiranje objektivnog sistema raspodjele dohodaka što će prevladati dosad neriješene probleme raspodjele dohodka u udruženom radu.  

Kada radnik nema mogućnosti izbora rada mora prihvatiti uvjete rada bez obzira koliko mu odgovaraju. Tada je rad prisila koja donosi nepogodnosti društvu. Novi sistem omogućava svakom radniku da nađe posao koji mu donosi veće individualne pogodnosti čime rad u svom trajanju može postati vrijednost koja unapređuje društvo u svakom pogledu.
 
U slučaju da rad postane vrijednost radnik koji posjeduje veću količinu dohodovnih bodova minulog će u svrhu povećanja konkurentske moći, biti u mogućnosti da više smanji cijenu tekućeg rada jer će mu dohodak još uvjek biti dovoljno visok. Radnik sa manjom vrijednosti minulog rada će se povući jer bi mu dohodak bio isuviše mali.  

Sa druge strane ukoliko radnik teži većim pogodnostima u rezultatima rada, tražiti će manje vrijedne oblike rada, odnosno nepogodnije poslove koji će dozvoliti formiranje veće cijene tekućeg rada pa će ostvariti veći dohodak. Nepogodniji oblici poslova će biti prikazani velikom cijenom tekućeg rada. Takva cijena će formirati skupi rad i stoga će ga rukovodstvo postepeno ukidati uvođenjem automatizacije ili preraspodjelom rada.  
 

Očekivani rezultati 

Radna konkurencija omogućava svakom pojedincu da osigura optimalne pogodnosti. U takvom sistemu će sva radna mjesta biti podjednako tražena jer su ujednačene pogodnosti i nepogodnosti koje rad donosi. Ova vrsta ravnoteže uvjet je ravnoteže društva u cjelini.  

Sistem daje pravo na rad svakome tko želi da radi a to znači da nepovoljni oblik nezaposlenosti kao što je to moguće u današnjim društveno ekonomskim sistemima, ne može postojati. Društveno nezadovoljstvo radom i raspodjelom dohodka koji se u klasičnom sistemu privređivanja rješava štrajkovima i pojedinačnim pobunama u ovakvom sistemu ne može postojati. 

Novi sistem će zahtijevati viši stupanj univerzalnijeg obrazovanja baziranog na razvoju sposobnosti baratanja neograničenom količinom informacija. Novi sistem će organizirati tečajeve za svaki oblik djelatnosti čim se pojave zainteresirani kandidati. Isto tako društvo treba da osigura svakome specijalizirano obrazovanje velike složenosti u mjeri u kojoj pojedinac ima potrebu pri obavljanju željene djelatnosti. Čak i sistem obrazovanja može prikazati kako velike promjene dolaze. Profesori će slijediti interese studenata na najbolji mogući način jer će studenti ocjenjivati njihov rad. Sa druge strane više neće biti potrebno da profesori ocjenjuju studente jer će studenti kasnije u radu biti ocjenjivani od strane društva. Škole više neće biti nikakva garancija znanja nego semo mjesto stjecanja znanja. 

U složenijim oblicima rada kao što su rukovodeće funkcije, pravosudne funkcije, medicinska zaštita, specijalistički rad, kandidati će prvo prolaziti selekciju upravnih odbora poduzeća ili komune. Na svim ostalim radnim mjestima tehnika zapošljavanja će biti vrlo jednostavna. Rukovodstvo odlučuje dali je na određenom radnom mjestu produktivnost ograničena ili ne i daju minimalni K-radne odgovornosti. Zatim kandidati daju svoje ponude.  

Radnik koji ponudi veću produktivnost, veći stupanj odgovornosti i manju cijenu tekućeg rada dobija najveću vrijednost K-radne konkurentnosti i zato ostvaruje pravo na rad na određenom radnom mjestu. To znači da može zauzeti radno mjesto zaposlenog radnika ukoliko isti ne može ili ne želi prihvatiti konkurenske uvjete izražene vrijednošću K-radne konkurentnosti. Zatečeni radnik na takvom radnom mjestu će dobiti neki kratak rok da odgovori dali može i želi preuzeti veću produktivnost, odgovornost ili manju cijenu tekućeg rada. Ako prihvati nastavlja raditi ali pod novim uvjetima. 

Radnik koji ne može prihvatiti konkurenske uvjete rada napušta svoje radno mjesto. Takvom radniku se priznaje da je sve svoje obaveze na tom radnom mjestu ispunio. On ostvaruje pravo na periodičnu raspodjelu dohodovnih bodova minulog rada kao da je ostvario predviđenu produktivnost. Takvom radniku će dohodak postepeno padati dok ne pronađe novo radno mjesto kada će dohodak ponovo početi rasti. Dakle, radnik koji napušta svoje radno mjesto je dohodovno zaštićen pa mu privremena nezaposlenost neće donijeti značajne materijalne nepogodnosti. Gubitak posla u ovakvom sistemu ne bi predstavljao ni veliku bivstvenu nepogodnost jer svaki radnik može samostalno, brzo naći novi posao u kojem bi prema vlastitim sposobnostima ostvario veću produktivnost i pogodnost. 

U svrhu ostvarenja stabilnog kontinuiranog privređivanja, društvo treba obavezeti radnika koji izgubi radno mjesto nekim oblikom odgovornosti da uputi svog konkurenta u sve radne obaveze. Novopridošli radnik preuzima sve radne obaveze svog prethodnika i dodaje nove. On preuzima odgovornost za ostvarenje postojeće produktivnosti prethodnog radnika kao i za ponuđeni porast produktivnosti ali dobija nagradu dohodovnim bodovima minulog rada samo za vlastiti predloženi porast produktivnosti.

***** 

Pojam moći u današnjem društvu je u znatnoj mjeri otuđen jer je čovjek tokom svog života bio pritisnut autoritativnim silama koje mu donose pojačan osjećaj inferiornosti i kao reakciju stvaraju potrebu za superiornošću. Današnji čovjek ima interes za bilo kojim oblikom potvrđivanja kroz takmičenja u sportu, u kulturi, u posje­dovanju novca itd. Biti pobjednik čovjeku predstavlja veliku vrijednost, jer se tu ispoljava i dokazuje njegova moć. Pobjeda kompenzira subjektivni doživljaj nemoći.
 
Radna konkurencija ukida privilegije u radu a to znači i sve oblike nepogodnosti u društvu koje privilegije stvaraju. Radna konkurencija predstavlja stalnu borbu za ostvarenje veće produktivnosti. To je borba koja omogućava svakom radniku da bude najbolji na svom polju djelovanja. To će biti oblik priznanja, mogućnost da čovjek kompenzira nemoć uzrokovanu autoritativnim utjecajima, da postane svjestan svoje životnosti, svoje bivstvene moći. Takvo priznanje čovjek bi stalno ogledao u očima društva.
 
Nesumljivo je da je takmičenje u radu prihvatljivije od svih ostalih oblika takmičenja i zato što donosi društveno korisne rezultate rada. Tada će radnici koji budu u većoj mjeri razvili egoističnu crtu karaktera biti pohlepni na polju rada, pa će njihova negativna osobina karaktera doprinjeti većoj produktivnosti pa tako i većem blagostanju društva. 

Sredstva za proizvodnju nalaze svoje najveće opravdanje ukoliko se nalaze u rukama najboljih radnika. Radna konkurencija može osigurati daleko veću produktivnost od kapitalističkog oblika privređivanja što će osigurati obilje roba i usluga.

Radna konkurencija neće nikom dozvoliti da spava na lovorikama. Može se sa vremenom očekivati zamor i zasićenje od preintenzivnog djelovanja na širokom društvenom planu pa će posustati i ambicije. Takva orijentacija će formirati prirodnu ravnotežu između čovjekovih prirodnih potreba i mogućnosti. To bi neminovno dovodilo do objektivnog prihvaćanja vlastitog ograničenja svakog čovjeka, do uvažavanja i respekta svakog čovjeka prema drugom čovjeku.  

Radnu konkurenciju ne treba shvatiti kao stihiju u kojoj će radnici ugrožavati radno mjesto drugih radnika više nego što je to produktivno potrebno. Ova tvrdnja temelji se prvenstveno na činjenici da će svima biti osigurana životna egzistencija i pravo na rad. Osim toga radna konkurencija će doprinijeti stvaranju ujednačenog odnosa radnih pogodnosti i nepogodnosti na svim radnim mjestima pa neće postojati prekomjerna potreba za promjenom radnih mjesta. 

Već je rečeno da novopridošli radnik preuzima odgovornost i za ostvarenje postojećih radnih obaveza potisnutog radnika što može biti vrlo rizično. On ne može smanjiti svoj K-odgovornosti bez obzira da li njegovo poduzeće posluje dobro ili loše i da li mu isti rad odgovara ili ne. Zatim, radnik se obavezuje da će na novom radnom mjestu ostati određeni period. U tom periodu ne može konkurirati za nova radna mjesta ukoliko ne želi platiti velike penale u dohodovnim bodovima minulog rada za prijevremeno napuštanje raddnog mjesta. Osim toga radnik koji samovoljno napusti svoje radno mjesto se ne može osloboditi odgovornosti za predviđeni rad na napuštenom radnom mjestu u određenom periodu. 

I na kraju, svaki radnik koji zauzme radno mjesto drugog radnika može predpostaviti da će to drugom radniku biti nepogodno a moguće i njegovim suradnicima ili mušterijama i da ga isti mogu u duljem periodu ocjenjivati negativnom ocjenom što će se nepovoljno odraziti na njegov dohodak i količinu dohodovnih bodova minulog rada koji posjeduje. Sa time u vezi svaki će radnik dobro promisliti prije nego se upusti u preuzimanje bilo kojeg tuđeg radnog mjesta.  

Ovakve promjene radnih mjesta između radnika će se događati samo u tolikoj mjeri koliko pojedinci i društvo u cjelini ostvaruju optimalne pogodnosti. Ukoliko pojedini radnik odluči da izbori pravo na radno mjesto drugog radnika, to će biti prvenstveno zbog toga što će taj posao obavljati na znatno produktivniji način pa će i društvo ostvariti veće pogodnosti ili će mu rad biti znatno pogodniji i stoga društvu jeftiniji. Manje produktivni radnik će se mirno povući sa respektom i potražiti drugo radno mjesto. Tamo gdje ima respekta nema sukoba jer hrabrost i sposobnost se uvjek poštuju. 

Autoritativni odnos u ovakvom obliku proizvodnje bi prije ili kasnije bio izrazito neproduktivan. Produktivan rad će se bazirati na principima uzajamne ravnopravnosti, dogovora i povjerenja među radnicima. Može se pretpostaviti da će se radnici u sistemu radne konkurencije međusobno uvažavati i ispomagati. Odnos između rukovodstva i radnika će biti izgrađen na međusobnom povjerenju i zajedništvu, što će razvijati ravnopravnost i smanjivati razlike između umnog i fizičkog rada.  

Može se pretpostaviti da će se u ovakvom sistemu promjena radnih mjesta u najvećoj mjeri provoditi dogovornom zamjenom radnih mjesta među radnicima. To više neće biti dogovor između privilegiranih sila nego dogovor između produktivnih moći radnika. Radnici će međusobno dogovarati produktivnost, cijenu rada i odgovornosti ali to neće viće moći učiniti na štetu trećih lica što je vrlo uobičajeno danas, jer će ista biti u mogućnosti da raskinu takav dogovor svojim neposrednim angažiranjem. Tako će sistem osigurati vlastitu produktivnu orjentaciju u svakom segmentu proizvodnih procesa. Osim toga dogovor će potiskivati takmičenje što će doprinijeti razotuđenju društva i formiranju harmoničnih društvenih odnosa.

Radnom konkurencijom se svi radnici nalaze u ravnopravnom položaju pri raspodjeli rada pa tako i pri raspodjeli rezultata rada. Kako niti jedan rad više neće biti privilegiran, sistem radne konkurencije će doprinijeti formiranju objektivnih vrijednosti u proizvodnji. Ukinute privilegije ruše vlast čovjeka nad čovjekom odnosno mehanizam eksploatacije čovjeka nad čovjekom. Ukinute privilegije će potiskivati narcisoidnu osobinu karaktera radnika i time prevladati subjektivnu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima u društvu.  

Sloboda u sistemu radne konkurencije će omogućiti radnicima da sa interesom prate i kontroliraju radne procese, razvijaju kritički stav i da djeluju oslanjajući se na vlastite snage. Taj put će omogućiti svakom radniku da ispita valjanost premisa koje su ga usmjeravale pri formiranju potreba. 

Uz pretpostavku da će radna konkurencija osigurati obilje sredstava potrošnje, koje će zasićenjem gubiti svoju potrebnost, tada rad više ne mora biti osnovno sredstvo za osiguravanje egzistencije već sredstvo oživotvorenja čovjekovih prirodnih i bivstvenih stvaralačkih snaga.  

Takve promjene omogućavaju približavanje čovjeka njegovoj prirodi, nalaženje vrijednosti koje proizilaze iz čovjeka, iz njegove prirodne osjetilnosti i misaonosti. Vrijednosti koje bi čovjeku omogućile da živi prirodnim ritmom, da pronađe vlastitu ravnotežu i pogodnosti. Sistem će doprinijeti razbijanju subjektivno narcisoidne vizije stvarnosti pojedinaca što će omogućiti da se prevlada otuđenje čovjeka od prirode, od drugog čovjeka i od sebe. 

U takvom sistemu čovjek će prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati i pronalazi će polja na kojima može objektivno ispoljiti svoju moć i tako zadovoljiti svoje potrebe. Čovjek koji uspije konstantno zadovoljavati svoje potrebe nije destruktivan i zato će sistem prevladati destruktivne pojave u društvu. Na taj način kompletno stanovništvo komune je uključeno u sistem odgovornog življenja.  

Takav sistem će prevladati čovjekovu destruktivnu orijentaciju usmjerenu prema sebi u obliku depresije, neuroze, psihoze, alkoholizma, narkomanije. mazohizma, samouništenja i sve oblike nepogodnih pojava. Prevladati će i destruktivnost prema prirodi i društvu u obliku sadizma, agresije i bilo kojeg oblika uništenja.  

Ovakav sistem će omogućiti konstruktivnu orijentaciju čovjeka, a tada čovjek može vjerovati u prosperitet, baziranom na produktivnosti, solidarnosti, uzajamnosti. Tada čovjek može vjerovati u mir, ljubav, radost življenja.  

Tada će društvo formirati konstruktivan odnos prema mladima. Taj odnos više neće biti autoritativan iz razloga što ni jedan čovjek u društvu neće biti potčinjen autoritativnim silama pa neće imati ni uzor za takav odnos prema mladima. Može se pretpostaviti da će takvo društvo formirati prirodan način življenja, sa prirodnim potrebama, a to znači da će stanovništvo odustati od otuđenih ambicija u korist formiranja zdravog odnosa u društvu. Formirati će se odnosi u kojem će odrasli uvažavati mlade i gdje će se međusobne suprotnosti rješavati dogovorom. Formirati će se odnosi koji će omogućiti čovjeku da se od najranije mladosti ispravno razvija. I tek tada društvo može pronaći vlastitu dugoročnu konstruktivnu orijentaciju.

 

 Natrag na početak