2.1         Psihologija otuđenja

 
Čovjek je svjestan ograničenja vlastitog znanja i vlastite nemoći pred prirodom. Nepoznavanje prirode čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti. Osjetilne nepogodnosti su proizvod neposrednog bolnog odnosa sa prirodom. Emocionalne nepogodnosti su proizvod misaonog odnosa sa prirodom. Najizrazitije emocionalno stanje je strah koji je posljedica nedovoljnog znanja odnosno nemoći čovjeka da se suprotstavi prirodnim nepogodnostima. Čovjek se oslobađa nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti.

Ukoliko čovjek ne prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladavati, tada formira potrebe veće od vlastite mogućnosti realizacije. Obzirom da su misli slobodne i mogu djelovati neovisno od prirode, čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obliku koji mu pogoduje. Ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu sa prirodom, što je moguće jer često nikakva nepogodnost ne postoji u neposrednom odnosu čovjeka i njemu nepoznate prirode, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna.  

Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim stvarnim prevladavanjem čovjekove nemoći u prirodi. Putevi prijenosa stvarnosti i iluzija su lagani i pogodni što ohrabruje čovjeka da u potrazi za većim pogodnostima nalazi izvore u svakom trenutku života. Može se reći da "čovjek koji ne zna", odnosno nemoćan čovjek tokom svog života u nepoznatoj nadmoćnoj ili nepogodnoj prirodi stvara neograničeni broj određenja prirode, njenih djelova i prirodnih pojava u oblicima koji mu pogoduju. Takva priroda nije više nepoznata jer ju je čovjek "upoznao", nije više nadmoćna jer ju je čovjek "pobijedio", nije više strana jer ju je čovjek "prisvojio". Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu pogoduju, međutim takva određenja su otuđena od svoje objek­tivne biti.  

Otuđena određenja formiraju u čovjeku otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima, što stvara otuđeni respekt prema moćima u prirodi, otuđena emotivna stanja, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Tako se razvija subjektivna svijest koja stvara otuđeno znanje. Otuđeno znanje je lažno i stoga formira otuđeni način čovjekovog življenja. Otuđeni način života otuđuje čovjeka od svoje prirode i tako se proces ciklički razvija.
 
Može se reći da se čovjek otuđuje od vlastite prirode kada nije u mogućnosti da prihvati ograničenja vlastite prirode. Čovjek koji u većoj mjeri ne može prihvatiti vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti.
 
Subjektivnost stvara otuđenje. Međutim, subjektivna vizija uvjek nosi u sebi i objektivna određenja. Apsolutna subjektivnost formirala bi apsolutno otuđenu svijest a čovjek kao nosilac takve svijesti bi izgubio mogućnost egzistencije. Apsolutna objektivnost formirala bi apsolutnu prirodnost što predstavlja ideal čovjekovog življenja. Odnos objektivnosti i subjektivnosti predstavlja odnos prirodnosti i njenog otuđenja.
 
Otuđeno znanje koje prividno riješava pitanje čovjekove nemoći pred nepoznatom prirodom može naći opravdanje ukoliko u velikoj mjeri sadrži objektivna određenja zakonitosti kretanja prirode. Takvo znanje iako nije istinsko ne mora doći u neposredan konflikt sa prirodnim moćima pa oslobađa čovjeka nepogodne napetosti odnosa sa nepoznatom prirodom. 

Otuđeno znanje gubi svoju opravdanost kada skreće čovjeka sa njegovog prirodnog puta. Otuđene potrebe čovjek ne može nikad u potpunosti zadovoljiti jer nikakvo djelovanje ne može zahvatiti prirodu nastanka takvih potreba. Čovjek naprosto ne može prevladati moć prirode.
 
Kako otuđene potrebe ne mogu ostvariti zadovoljenje one su u pravilu nezasitne. Takvo otuđenje razvija egoistične osobine karaktera a manifestira se u obliku pohlepe, ambicije, zanesenosti, fanatizma u polju čovjekova otuđenog interesa. Otuđene potrebe mogu objektivno biti potpuno nepotrebne čovjekovoj prirodi ali u njegovoj otuđenoj svijesti one formiraju veliku važnost. One tada usmjeravaju čovjeka tako da djeluje suprotno vlastitoj prirodi.
 
Ukoliko čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i potcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepo­godnosti. Narcisoidne potrebe su objektivno nepotrebne čovjekovoj prirodi ali u njegovoj subjektivnoj svjesti lako postaju uvjet za osiguranje egzistencije. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak.  

Što je čovjek više otuđen od svoje prirode to u pravilu manje može zadovoljiti svoje potrebe i tako naći opuštanje i pogodnosti. Generalno rečeno, otuđeni čovjek se može prepoznati po tome što je gotovo permanentno pod stresom, on je svakako više nervozan nego opušten, više mrzovoljan nego zadovoljan, depresivan nego radostan bez obzira kakva su njegova djelatna ostvarenja. Čovjekova priroda ne može podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. 

Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Kako prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogod­nosti.  

Ukoliko čovjek svojom subjektivnošću precjenjuje uvjete u prirodi koji mu donosi nepogodnosti, tada nalazi uzroke nemoći u sebi, tada se orijentira destruktivno prema sebi samome. Ovisno o stupnju nemoći, autodestruktivnost poprima obilježja od pasivnosti pred prirodnim silama i tamo gdje čovjek ima moć da prevlada nepogodnost pa do potrebe za samouništenjem. Čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ukoliko izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Autodestruktivnost čovjek prima kao potrebu bijega od stvarnosti i ona se može razvijati od na primjer; alkoholizma pa do potpuno otuđene svijesti, ludila. Takav čovjek samo tako može naći opuštanje od nepogodne napetosti. 

Ukoliko čovjek svojom subjektivnom vizijom precjenjuje svoju moć, tada nalazi izlaz iz nepogodnosti kao i prividno opuštanje od napetosti u destruktivnom odnosu prema prirodi. Nikada čovjek nije toliko destruktivan kao kada je povređena njegova narcisoidnost, njegova lažna ljudska veličina. Destruktivnost se ovisno o stupnju nemoći i nedostatku respekta prema prirodi manifestira u obliku agresije koja se može razvijati do čina uništavanja prirode.  

Čovjek koji živi u skladu sa vlastitom prirodom vlastitu nemoć prevladava postepeno i konstruktivno. Takav čovjek ostvaruje prirodne pogodnosti. Kada se čovjek otuđi od vlastite prirode ne može zadovoljiti svoje potrebe, pa se u njemu javljaju nape­tosti koje ga tjeraju u destrukciju. Otuđeni čovjek živi biološki nepogodan život. 

Dobro, cijela ova knjiga govori o otuđenju ali šta bi to bilo u jednoj rečenici? Otuđenje je stanje u kojem čovjek ne prepoznaje vrijednosti tamo gdje one stvarno jesu. Otuđen čovjek misli da je vrijednost ono što u stvarnosti to nije. 

Čovjek misli kako osjeća, osjeća kako živi a živi kako misli. Obzirom da čovjek upravlja svojim mislima pomoću znanja, obzirom da misli određuju potrebe i tako usmjeravaju djelovanje, čovjek sam snosi odgovornost za ostvarenje vlastitih osjetilnih i emocionalnih stanja. Može se reći da je čovjek ono što misli odnosno ono što zna.
 

 Natrag na početak