3.3             Očekivanja novog sistema

Novi sistem ima mogućnost reguliranja svih oblika vrijednosti upotrebom bodova minulog rada koji će podjednako presentirati dohodovnu i glasačku moč radnika. Između ostaloga bodovi minulog rada mogu regulirati optimalnu populaciju planete zemlje. Nizak natalitet se može povećati dodjelom stimulativne količine bodova minulog rada za rađanje djeteta i obratno, visok natalitet se može umanjiti oduzimanjem dovoljne količine bodova minulog rada bračnim parovima koji žele više djece nego što društvo smatra prihvatljivim. Sistem će također razviti isti oblik odgovornosti stanovništva svijeta za zaštitu čovjekove okoline što će doprinijeti da planeta Zemlja bude čista i zdrava. Pomoću bodova minulog rada će biti moguće uspostaviti odgovoran odnost čovječanstva prema vlastitoj budućnosti.
 
Novi sistem neće trebati veliku količinu današnjih radnih mjesta. Redukcija radnih mjesta će početi u administraciji, narodnoj obrani, policiji, marketingu, trgovini, osiguranju, itd. Administracija više neće biti potrebna jer će knjigovodstvo biti automatizirano. Narodna odbrana neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo koji narod. Policija više neće biti potrebna jer više neće postojati opasnost za bilo kog pojedinca. Marketing više neće biti potreban jer više neće postojati konkurencija između kompanija. Trgovina više neće biti potrebna jer će se sva potrošnja naručivati direktno od proizvođača. Osiguranje više neće biti potrebno jer će sistem direktno ostvariti socijalno i svako drugo osiguranje svim stanovnicima. Teško je sada precizno reći koja sve radna mjesta neće biti potrebna u budućnosti ali se može pretpostaviti da će to biti sva radna mjesta izvan neposrene proizvodnje i servisa za zadovoljenje prirodnih potreba društva. Ovdje se radi o negdje oko 50% radnih mjesta. Ako uzmemo u obzir da sistem osigurava punu radnu zaposlenost tada će takva redukcija automatski smanjiti potrebno radno vrijeme radnika na 4 sata po danu za održavanje jednake produktivnosti kakvu imamo danas. Skraćivanjem radnog vremena će se smanjivati nepogodnosti koje rad donosi pa će rasti neposredna vrijednost rada.

Rad u svom trajanju neposredno donosi pogodnosti i nepogodnosti. Čovjek teži radu koji donosi veće pogodnosti i nastoji da izbjegne nepogodan rad. U predloženom sistemu svaki radnik ima veliku mogućnost izbora rada koji mu u svom trajanju donosi veće pogodnosti ukoliko ostvari zadovoljavajuću produktivnost. Može se pretpostaviti da će svaki radnik na polju vlastitog djelatnog interesa uložiti veći trud, što će uvećati njegove radne sposobnosti pa će ostvariti pravo na rad od vlastita interesa.  

Radnici koji ne mogu ostvariti zadovoljavajuću produktivnost na pogodnim oblicima rada mogu se osloboditi radne obaveze ali će ostvariti manji dohodak od zaposlenih radnika. Svaki radnik koji svojim radnim vijekom i nasleđem sakupi veću količinu bodova minulog rada, također se može osloboditi svakog oblika rada a da pri tom na temelju rezultata minulog rada pridobije zadovoljavajući udio u raspodjeli dohodaka.



Radnicima kojima rad donosi veće pogodnosti, rad će predstavljati vrijednost pa će u svrhu ostvarenja veće konkurentske moći za željeno radno mjesto spuštati cijenu tekućeg rada. Pojedini radnici zaposleni na radnim mjestima koja im donose veliku pogodnost će sa vremenom prihvaćati dohodak podjednak kao da ne rade ili još niži. To znači da će takvim radnicima rad predstavljati vrijednost veću od vrijednosti proizašle iz korištenja rezultata rada. Oni će pravo na rad od vlastita interesa ostvariti na račun manjeg udjela u raspodjeli dohodaka. Već danas bi se našlo dosta ljudi koji bi potpuno besplatno radili na današnjim atraktivnim radnim mjestima kao što je mjesto predsjedninika države ili u ulozi glavnog filmskog glumca. Novi sistem će demistificirati radna mjesta. Kada sva radna mjesta postanu podjednako pristupačna radnicima, radna praksa će im oduzeti otuđenu mističnu vrijednost.  Sistem će također učiniti sva radna mjesta podjednako atraktivnim što će ujednačiti interes za istima.  

Oblici rada koji će biti u većoj mjeri nepogodni, biti će uočeni većom cijenom tekućeg rada. Može se pretpostaviti da će to biti manuelni, fizički i nekreativni oblici rada kao što je proizvodnja na traci, u rudarstvu, građevinarstvu ili zemljoradnji. Takvi oblici rada će se postepeno pomagati ili potpuno zamjenjivati automatizacijom proizvodnje.  

Tehnološki napredak u proizvodnji je već danas uveliko oslobodio čovjeka izrazito nepogodnih oblika rada i taj proces će se svakako razvijati. Nadalje, rukovodstvo privrede može nepogodnije oblike rada raspoređivati na više radnih mjesta u kraćem radnom vremenu, što će doprinijeti uravnoteženoj raspodjeli radnih opterečenja. Razvojem tehnologije i novom raspodjelom rada uz upotrebu radne konkurencije, rad će početi donositi veće pogodnosti radnicima. To može značiti da će radnici početi ostvarivati veće pogodnosti u radu nego izvan rada. U takvom sistemu rad će postati neposredna vrijednost.
 
Neposredna vrijednost rada zastupa bivstvene pogodnosti proizašle iz samog rada. Bivstvene pogodnosti imaju duge i intenzivne periode do stanja zasićenja. Novi sistem može doprinijeti spoznaji da trajni, intenzivni i uravnoteženi oblik pogodnosti proizilazi iz bivstvovanja. Bivstvovanje podrazumjeva sve aktivnosti pri formiranju i zadovoljenju potreba. Ono prvenstveno zahvaća slobodno odlučivanje i kreativno djelovanje u proizvodnji ali isto tako u politici, nauci, kulturi, sportu i svim ostalim oblicima aktivnosti. Predloženi sistem dozvoljava veliku mogućnost bivstvovanja na svim poljima pa stoga daje mogućnost svakom čovjeku da osigurava velike pogodnosti življenja. 

Posredna vrijednost rada zastupa pogodnosti proizašle iz konzumacije radom proizvedene robe. U procesu defetišizacije i demistifikacije robe koju novi sitem promovira novi sitem može brzo zadovoljavati prirodne potrebe čovjeka. Opisani sistem radne konkurencije zastupa visokoproduktivni oblik ekonomije koja će donijeti obilje proizvoda potrošnje. Novi sistem raspodjele sredstava potrošnje će omogućiti svakom čovjeku njihovo korištenje. Kada obilje sredstava potrošnje bude dostupne svakom čovjeku, on će se oslobađati otuđene predodžbe o stvaranju moći posjedovanjem robe. Ukoliko ponuda robe preraste potrebe potrošnje, roba će gubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost. Karakteristika prirodne upotrebe robe jest lako i brzo zasićenje poslije koje čovjek daljnom konzumacijom robe više ne može doživjeti pogodnosti.
 
Treba reći da će zbog predložene radne konkurencije produktivnost privrede biti znatno veća nego što je danas. Razvojem proizvodnje u razvijenom svijetu moguće je da uslijed općeg zasićenja stagnira ili padne interes društva za robnom potrošnjom, odnosno da se smanji potrošački mentalitet. Osim toga treba uzeti u obzir proces razotuđenja društva koji će dopunski smanjiti potrebe za konzumacijom proizvoda rada pronalaženjem bivstvenih vrijednosti u društvu pa velika produkcija koju imamo danas neće biti ni potrebna. 

Stagnacija razvoja produktivnosti privrede u klasičnom tržišnom sistemu privređivanja donosi krizu raspodjele rada i rezultata rada pa tako i do društveno ekonomske krize. Novi društveno ekonomski sistem će takvu krizu prevladati sa brzom i bezbolnom reorganizacijom rada i još većim skraćivanjem nužnog radnog vremena. Budućnost vjerojatno neće zahtijevati po radniku više od 2 sata rada dnevno za ostvarenje dovoljne produktivnosti koja će zadovoljiti potrebe društva. Skraćivanjem radnog vremena još se više smanjuje nepogodan oblik rada, dok sa druge strane radna sloboda može radnicima osigurati velike radne pogodnosti. Tako će još više porasti neposredna vrijednost rada.
 
Skraćivanje potrebnog radnog vremena nipošto ne znači da će sistem spriječiti bilo koga da radi koliko hoće. Ovdje je prikazana prosječna količina rada koja će osigurati dovoljno bogati prirodni standard života svim ljudima. Radnici će vjerojatno raditi samo jedan dan tjedno i imati šest dana dug vikend. 

Dali je to moguće? Ne samo da je moguće nego je takvo radno vrijeme nužnost budućeg privređivanja koje kapitalizam ne može ostvariti. Danas kompanije provode znatno više radnog vremena u nalaženju prozvoda koje će tržište trebati nego u samu proizvodnju. Osim toga oni također često ulažu više rada u marketing i trgovinu u svrhu nalaženja kupaca nego u samu proizvodnju. Proizvođači često proizvode robu koja nema nikakvu utilitarnu vrijednost sa nadom da će uz plitku propagandu i nisku cijenu ipak plasirati svoje proizvode. U tržišnoj ekonomiji oni nemaju drugog izbora, oni moraju nešto proizvesti da bi zaradili novac za život. Koje je to besmisleno rasipanje prirodnih bogatstava! Kako je to besmisleni život! 

Budućnost će zahtijevati a novi sitem će osigurati veliku racionalizaciju potrošnje prirodnih bogatstava. Ogromna racionalizacija je moguća kroz nove izume, bolju organizaciju rada i sa promjenama ljudskih potreba kroz proces razotuđenja. Radnici će u takvom sistemu trošiti manje vremena u radu nego što danas troše radnici razvijenih zemalja na putovanje do posla. Oni će također vjerojatno trošiti manje prirodnih resursa na poslu nego što danas troše putujući do posla. 

U tehnološki razvijenoj proizvodnji može se očekivati da će većina radnika doživljavati sve veće pogodnosti u radu te će zbog povećanja radne konkurentnosti smanjivati svoju cijenu tekućeg rada pa tako i visinu dohodka. Kada ukupni radni interes postane veći od proizvodnih potreba, tada će stanovništvo svojim glasanjem povećavati minimalni dohodak radnika kako bi se smanjio dohodovni interes zapošljavanja. Veće konkurensko smanjivanje cijene tekućeg rada više neće moći snižavati dohodak pa će veću radnu konkurentnost, uz produktivnost, formirati koeficijenat odgovornosti radnika.  

Povečanje minimalnog dohotka će proporcionalno smanjivati veće dohodke jer je količina novca namjenjena dohodcima stanovnika ograničena. Smanjivanje razlika između dohodaka radnika neće imati nikakav utjecaj na privatni posjed bruto količine dohodovnih bodova minulog rada. Ukupna količina bodova minulog rada svih radnika u komuni će biti identična bruto dohodku komune. Kako se budu smanjivale razlike između dohodaka stanovika komune tako individualna količina bruto dohodovnih bodova minulog rada ostaje neprikosnoveno u vlasništvu svakog stanovnika kao prikaz individualne produktivne moći.   

Veći koeficijenat odgovornosti će i dalje u većoj mjeri povećati količinu dohodovnih bodova minulog rada radnika u slučaju porasta vlastite ili zajedničke produktivnosti, a u slučaju pada vlastite ili zajedničke produktivnosti radnici će biti u većoj mjeri sankcionirani smanjivanjem količine dohodovnih bodova minulog rada. Već je prikazano da će takav sistem upućivati svakog čovjeka da formira prirodne potrebe u granicama vlastitih mogućnosti realizacije što će osigurati realizaciju previđene produktivnosti pa tako i zadovoljenje potreba kao i ostvarenje pogodnosti. To je ujedno i osnova konstruktivne orjentacije društva. 

Tržišna privreda koju ovaj sistem usvaja neće moći u dovoljnoj uspješno predvidjeti društvene potrebe. Privreda koja proizvodi a na tržištu ne nailazi na potražnju ostvaruje gubitke. U opisanom sistemu će se zaoštravati pitanje odgovornosti proizvođača jer će se gubitci privrede sankcionirati dohodovnim bodovima minulog rada. Iz tog razloga privreda će postepeno morati tražiti sigurniji oblik privređivanja i naći će ga u proizvodnji za poznatog potrošača. Za posebne i skupe oblike potrošnje već se i danas formira proizvodnja po narudžbi potrošača.  

Novi sistem predviđa zajedničku društvenu potrošnju kao potrošnju po naruđbi potrošača. U svrhu ostvarenja još stabilnijeg privređivanja, udružena privreda može postepeno zahtjevati od stanovništva da planira i naručuje svoje posebne materijalne potrebe. Proizvodnjom po narudžbi potrošača postepeno bi se stvarala demokratska planska privreda koja više ne bi mogla pogrešno investirati pa tako ni ostvariti gubitke. Takva privreda bi donijela stabilnost i prosperitet društvu.
 
Sredstva namjenjena razvoju privrede će se utvrditi na nivou komune, države i na svijetskom nivou po neposrednim demokratskim načelima. Tako će sve komune svijeta imati mogućnost da utječu na formiranje fondova namjenjenih razvoju privrede i svojom će konkurenskom sposobnošću privređivanja ostvariti pravo na njihovo korištenje.  

U ekonomsko razvijenim krajevima svijeta doći će prije ili kasnije do pada potrošačkih potreba zbog općeg zasićenja što će smanjiti potražnju za novčanim sredstvima namjenjenim razvoju privrede. Pad interesa razvijenih zemalja za razvoj privrede će olakšati pristup nerazvijenim zemljama do zajedničkih novčanih sredstava namjenjenim razvoju privrede. Sa vremenom će se i nerazvijene zemlje razviti do stanja potrošačkog zasićenja. Zasićeno svjetsko tržište proizvodima rada će smanjivati potrebu razvoja privrede pa tako i potražnju novca namjenjenu razvoju privrede. Tada će stanovništvo svijeta izglasavati manje izdvajanje novca u tu svrhu. Može se očekivati da će na višem stupnju razvoja privrede cijelog čovječanstva, sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede kao oblik krupne potrošnje težiti nuli.  

Međutim, društvo će uvijek imati potrebu da razvija svoju proizvodnju i za to je potreban rad pa tako i novčana sredstva. Potrebna novčana sredstva za razvoj privrede nadalje se mogu izdvajati planski iz fonda novčanih sredstava zajedničke potrošnje. U razvijenom društvu razvoj privrede više neće ovisiti o tržištu nego o planu proizvodnje.  

Kada sredstva namjenjena razvoju tržišne privrede budu težila nuli tada će društvo u većoj mjeri usmjeravati novčana sredstva za potrebe potrošnje. Može se pretpostaviti da će stanovništvo zasićeno individualnom potrošnjom i svjesno racionalnosti zajedničke potrošnje, veći dio novčanih sredstava koje su koristile za razvoj privrede usmjeriti u zajedničku potrošnju.  

Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će omogućiti veću, kvalitetniju, bolju zajedničku potrošnju. Namjenu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju određuje neposredno stanovništvo prelijevanjem novca u fondove od vlastitog interesa. Pojedini fondovi koji budu dobili veću količinu novca će u većoj mjeri razvijati posebne oblike zajedničke potrošnje.

Moguće je očekivati da će u jednom trenutku razvoja društva, zbog općeg zasićenja, ostajati neiskorišćena određena suma novca u pojedinim oblicima potrošnje po obavljenoj namjenskoj potrošnji. Takav novac se može postepeno koristiti na području komune za uvođenje određenih besplatnih roba koja će se davati na korištenje stanovništvu.  

Kako danas u svijetu već postoji besplatno ili subvencionirano zdravstvo i obrazovanje, tako je moguće uvesti i besplatnu potrošnju roba i novih usluga. Distribucija besplatne robe nije strana ni kapitalizmu. U Torontu se na primjer svakodnevno besplatno distribuiraju dnevne novine ”Metro”, vjerojatno sa namjerom širenja kapitalističke propagande. Zašto besplanu distribuciju roba nebi mogao provesti i novopredloženi sistem? U prvom redu besplatna roba treba da obuhvati robu i usluge koje su neophodne svakom stanovniku kao što je hrana ili transport a zatim i ostali oblici potrošnje kojima je tržište zasićeno i koji uvijek mogu zadovoljiti potražnju.

Proizvođači besplatne robe će automatski postati neprivredna poduzeća a sistem će do tada već potpuno izjednačiti rad u takvim poduzećima i sve vrijednosti koje iz njega proizlaze sa privrednim poduzećima. Uvođenje besplatne potrošnje nipošto ne znači pad kvalitete proizvoda kao što je to slučaj u poznatim socijalističkim oblicima zajedničke potrošnje jer sva radna mjesta podliježu radnoj konkurenciji u funkciji produktivnosti izraženoj količinom i kvalitetom proizvoda i odgovornosti dohodkom i bodovima minulog rada. 

Uvođenje besplatne robe ne znači determiniranu distribuciju sredstava potrošnje u kojoj bi svaki stanovnik dobio određenu količinu roba jer to predstavlja najprimitivniji oblik raspodjele i nasilje nad potrebama stanovnika. Ona podrazumjeva slobodnu raspodjelu roba u kojoj ih svaki stanovnik slobodno prema vlastitim potrebama koristi.  

Može se pretpostaviti da će se uvođenje besplatne robe početi provoditi na području najrazvijenije komune iz viška fonda zajedničke potrošnje komune. Međutim, ono ne može znatno napredovati dok takav sistem ne prihvati šira zajednica komuna. Takav sistem raspodjele zahtjeva ujednačenost potreba ljudi šire zajednice komuna. Kada se takva ujednačenost uspostavi slobodnom voljom ljudi, tada rukovodioci udruženih komuna mogu na temelju potreba društva prihvatiti zajedničko finansiranje besplatne robe iz fonda zajedničke robne potrošnje saveza komuna. Članovi porodice ne naplaćuju jedni drugima robu i usluge. Radi se o tome da cijelo društvo postane jedna porodica i to je intencija ovog sistema.
 
Zajednička robna potrošnja i radna konkurencija će omogućiti ekspanziju izgradnje svih objekata potrebnih društvu i omogućiti njihovo održavanje. Predloženi sistem može osigurati svakom stanovniku korištenje bilo kojeg stambenog prostora ukoliko je spremen da isplati konkurentsku najamninu. Može se pretpostaviti da će sa vremenom i pojedinci sa nižim dohodcima moći iznajmiti vrijedne stambene prostore ukoliko se odreknu nekog drugog oblika potrošnje. Takva mogućnost će doprinijeti demistifikaciji vrijednosti nekretnina, odnosno omogućiti će svakom čovjeku da vlastitom praksom utvrdi granice prirodnih potreba korištenja nekretnina. Korištenje velikih nekretnina zahtjeva više vremena i veći trud posvećen održavanju što neće predstavljati vrijednost u odnosu na veliku mogućnost nalaženja bivstvenih moći u bogatom društvenom odnošenju koje novi sistem nudi. Osim toga kako se bude smanjila razlika između visine dohodaka, tako će se smanjivati i razlika između mogućnosti davanja najamnina. Ujednačenost visina najamnine za nekretnine zahtjevati će izgradnju i adaptaciju nekretnina ujednačenih optimalnih vrijednosti tako da se uspostavi ujednačena potražnja.  

U takvom sistemu može se pojaviti višak stambenog prostora. Višak stambenog prostora nema prometnu vrijednost. Kako bi svi stambeni prostori bili ujednačene visoke kvalitete izvedbe, može se očekivati da će stanovi gubiti svoju prometnu vrijednost. Može se očekivati da će u razvijenom svijetu najamnina za korištenje nekretnina težiti nuli. U izrazito razvijenom društvu gdje će postojati višak stambenog prostora, raspodjela nekretnina se može vršiti međusobnim dogovorom stanara. Odgovoran odnos korisnika prema nekretninama će se osigurati pomoću dohodovnih bodova minulog rada. 

Kada društvo prevlada potrebu prezentacije otuđenog oblika moći posjedovanjem robe, može se očekivati da će izdvajati sve veću količinu novca za zajedničku robnu potrošnju a smanjivati količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji. U društvu će se razvijati svijest da je zajednička potrošnja racionalnija u pogledu iskorištenosti robe kao i u potrošnji prirodnih bogastava. 

Ponavljam, smanjivanje dohodka stanovnika ne dovodi u pitanje količinu bruto dohodovnih bodova minulog rada u vlasništvu građana. Bruto količina dohodovnih bodova minulog rada svih radnika komune jednaka je visini bruto dohodka komune. Kako bruto dohodak čine sredstva za individualnu i zajedničku potrošnju tako će smanjivanjem individualnog dohodka rasti društveni dohodak pa će bruto količina dohodovnih bodova minulog rada, koja daje prikaz čovjekove moći u društvu ostati nepromjenjena.  

Veća izdvajanja sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji bi omogućila uvođenje nove besplatne robe do te mjere da sve zajedničke potrebe društva postanu zadovoljene. Tada sredstva namjenjena zajedničkoj potrošnji mogu pokrivati troškove posebnih materijalnih potreba stanovnika.  

Sistem će razvijati svijest da čovjeku veća potrošnja od prirodne ne bi bila potrebna pa tako ne bi predstavljala vrijednost. Međutim, sistem treba da bude dovoljno jak da zadovolji i stanovnike koji bi imali otuđene materijalne potrebe, bez obzira što posjedovanje u društvu ne bi bilo vrijednost. Možda će sistem razviti takvu društvenu svjest da posjedovanje prikaže kao negativnu osobinu čovjekova karaktera, pa će takva orijentacija biti sramotna i sankcionirana lošim ocjenama ostalog stanovništva. Naravno, ukoliko sistem ne uspije zadovoljiti otuđene potrebe pojedinaca tada će morati zaustaviti distribuciju besplatne robe. 

Veliki doprinos ovakvog sistema leži u elastičnoj mogućnosti prelaza iz potpuno zatvorenog oblika proizvodnje i raspodjele, kada se svaki rad i roba neposredno naplaćuje pa do potpuno slobodnog oblika proizvodnje u kojoj se raspodjela rada i roba vrši prema potrebama stanovnika. Sistem podnosi sve oscilacije društvenih potreba uključujući povratak na naplaćivanje svih roba i usluga bez kriza, neposredno slijedeći društvene potrebe. 

Kada društvo formira prirodne materijalne potrebe tada bi ih u razvijenim zemljama već današnja privreda mogla lako zadovoljiti. U takvom društvu raspodjela materijalnih dobara više ne bi mogla biti osnova sukobljavanja u društvu jer bi svako ostvario u raspodjeli udio prema vlastitim potrebama. Tada bi čovjek izgubio potrebu posjedovanja robe u korist bistvenih vrijednosti proizašlih iz rada i bogatog odnosa sa društvom i prirodom.



Kada zajednička robna potrošnja bude zadovoljavala individualne potrebe stanovnika, tada bi dohodak kao kupovna moć stanovnika gubio značaj. Naravno rad će i dalje biti potreban da održi ili poveća društveni standard. On će opstati zato što će sam za sebe postati vrijednost. Organizacija rada će uvijek biti strogo determinirana i stoga će ga obavljati rukovodstvo. Radne obaveze će uvijek preuzimati radnici putem radne konkurencije u funkciji produktivnosti i odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada koja će završiti dogovorom najproduktivnih proizvođača. Radna konkurencija se može razvijati do takve točke da udruženi proizvođači preuzimaju odgovornost za opće zadovoljenje svih društvenih potreba.  

Kada dohodak počne gubiti značaj odgovornost će se podnositi samo dohodovnim bodovima minulog rada radnika. Odgovornost će se utvrđivati međusobnim ocjenjivanjem stanovnika. Sistem nužno zahtjeva i omogućava stanovništvu razgranat sistem ocjenjivanja kvaliteta proizvodnje robe i usluga. Svaka pozitivna ocjena koju radnik dobije, njegovo poduzeće ili komuna od bilo kojeg stanovnika, udruženja potrošača, ocjenjivačkih ili arbitražnih sudova će u maloj mjeri povećati ukupnu bruto količinu dohodovnih bodova minulog rada radnika, čime će povećati produktivni izraz moći u odnosu na drugog čovjeka. I obratno nepovoljna ocjena bi opterećivala stanovnike, poduzeća i komune prema stupnju odgovornosti koju utvrđuje neposredno stanovništvo, udruženja potrošača, arbitražni ili ocjenjivački sudovi. Sankcije će se vršiti oduzimanjem bruto dohodovnih bodova minulog rada u funkciji dobijenih ocjena i koeficijenta odgovornosti radnika.
 
Takav način vrednovanja pogodnosti i nepogodnosti može formirati prirodne norme odnošenja u društvu koji će u velikoj mjeri zamijeniti otuđene normativne oblike regulacije društvenih odnosa utvrđene zakonima i propisima. Međusobno ocjenjivanje će formirati nova nepisana pravila društvenog odnošenja koja će pokrivati svaku poru društvenog odnošenja na taj način da društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti i prosperitet.  
Kada se neto dohodak stanovništva bude ukidao, dohodovni bodovi minulog rada bi postali samo glasački bodovi minulog rada ili samo bodovi minulog rada. Ti bodovi bi i dalje ostali kao oblik čovjekove garancije za ispunjenje obaveza, kao faktor radne konkurencije i mjere čovjekove bivstvene moći.

Kada potražnja za radom kao oblikom ispoljavanja bivstvene moći postane veća od potrebe i kada ponuda materijalne potrošnje postane veća od potražnje, tada bi individualni dohodak odnosno vlasništvo kao otuđeni oblik čovjekove moći izgubio smisao, a funkciju dohodka u smislu prezentacije produktivne moći bi preuzeli bodovi minulog rada.  

Radna konkurencija bi sa vremenom mogla dati mogućnost za opću radnu slobodu radnika. Odnosno, radnici će moći na određenom stupnju razvoja proizvodnje, birati radna mjesta i radno vreme prema svojim željama i mogućnostima u dogovoru sa drugim radnicima. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje kompjuterskom tehnologijom koja bi zamjenjivala prisilan i nepogodan rad i formirala pogodan rad baziran na individualnom, kreativnom i konstruktivnom pristupu kao i u relaksirajućem radu.  

Ukoliko se uspostavi koordinacija djelovanja bez prisile i tako zadovolje potrebe, dohodak bi potpuno izgubio značaj a upotrebna vrijednost rada kao izraz bivstvene potrebe radnika bi ostala. Kada rad prestane uvjetovati materijalnu naknadu već svoje postojanje bazira na zadovoljstvu slobodnog ispoljavanja bivstvenih potreba, tada postaje slobodan rad, tada postaje čista neposredna vrijednost.
 
U takvom sistemu se može pretpostaviti da bi dohodak kao oblik individualne kupovne moći, neposrednim iskazom stanovništva bio jednak nuli. Tada bi sistem ostvario besplatnu proizvodnju robe. 

Novčana sredstva tada više ne bi imala funkciju uspostavljanja platnog prometa ali bi i dalje služila kao sredstvo neposrednog izjašnjavanja društva o individualnim i zajedničkim potrebama. Tada novac više ne bi bio simbol otuđenja koji razdvaja zajednicu ljudi već koordinator homogenog kretanja u društvu. Tada odnos čovjeka prema čovjeku više ne bi bio odnos roba već odnos koji odgovara čovjekovim prirodnim potrebama.
 
U takvom sistemu bi sva novčana sredstva bila namjenjena zajedničkoj potrošnji. Zajednička potrošnja će se neposrednim izjašnjavanjem stanovnika utvrđivati na nivou komune, republike i svijeta. Kako je dosad navedeno može se pretpostaviti da će na određenom stupnju razvoja društva svaki potrošač moći sam sebi planirati i naručivati sredstva posebne potrošnje. Međutim, nije realno očekivati da će svaki stanovnik imati potrebu da određuje sve oblike potrošnje koji su mu potrebni jer takva lista može biti preopširna u detaljima. Svaki stanovnik može pomoću količine novca namjenjene pojedinim oblicima zajedničke potrošnje i vlastitog iskustva opskrbom, vršiti utjecaj na parcijalnu i globalnu opskrbu proizvodima rada.  

Pomoću fondova zajedničke robne potrošnje se usmjerava sva potrošnja u društvu. Masa novčanih sredstava bi i dalje odgovarala ukupnoj vrijednosti robe, a svi proizvodi zadržavaju dogovorom utvrđenu cijenu. Ukupna količina novca i cijena robe će služiti kao instrumenti demokratskog usmjeravanja proizvodnje. Okvire raspodjele novca će određivati potrošačka praksa uz korekciju rukovodstva komune, države i svijeta. Unutar takvih okvira raspodjelu novca vrši neposredno stanovništvo. Utjecaj se vrši prelijevanjem novca u fondove koji su stanovnicima potrebniji za zajedničku potrošnju. Bogatiji fondovi će rukovodstvu komuna ukazivati na smjer potrošačkog interesa stanovništva pa će na tom polju usmjeriti veći rad čime će zadovoljavati društvene potrebe. Nadalje, svaki stanovnik može sudjelovati i u parcijalnom obliku raspodjele bilo kojeg fonda do nivoa u kojem nalazi svoj interes. Takav novac će biti nužan dok društvo ne otkrije savršeniji način koordinacije zajedničkog djelovanja.  
Predloženi sistem omogućava stalnu koordinaciju slobodnog sistema proizvodnje i raspodjele. Sistem ima beskonačnu količinu varijanti koje mogu utjecati na društveni život i svijest čovjeka tako da svaki pojedinac u društvu ostvari široki prosperitet. Još treba naglasiti da nije svrha predloženog sistema formiranje besplatne proizvodnje i potrošnje već nalaženje prirodnog odnosa u društvu koji takav sistem omogućava. Sistem će prevladati antagonizam između ljudi nastao kao rezultat otuđenih vrijednosti, potreba i djelovanja. Najveća vrijednost predloženog društveno ekonomskog sistema leži u mogućnosti formiranja prirodnih i harmoničkih društvenih odnosa koji će formirati prirodne potrebe i vrijednosti.  

U takvom sistemu čovjek će nalaziti nove interese u vanjskom svijetu i u vlastitom duhovnom razvoju. Tada će čovjek imati veliku količinu slobodnog vremena da se posveti sebi, društvu, prirodi, radu, umjetnosti, nauci, kulturi, filozofiji, sportu, zabavi, odmoru. Formirati će se nova etika sa kojom čovjek možda više neće imati potrebu da ocjenjuje drugog čovjeka niti da bude ocjenjen od drugog čovjeka. Kada čovjek prestane stvarati potrebe upoređujući se sa drugim čovjekom tada će se približiti vlastitoj prirodi, tada će formirati odnose sa prirodom i društvom koji odgovaraju njegovoj prirodi.  

Bodovi minulog rada mogu biti zadnji otuđeni oblik ispoljavanja čovjekove moći koji će prevladati nalaženjem vrijednosti u sebi i u svojoj kolini. Čovjek kada spozna svoj vlastiti put ne treba ići nikuda da traži ono što treba, jer sve što treba može naći u neposrednoj svojoj okolini ili još bliže u sebi samome. Najveći doseg čovjekovog stvaralaštva je on sam. Sam upoznaje i razvija sebe, svoje misli i osjećaje. Što više upozna sebe, to više može graditi harmoniju sa okolinom, to se više može približiti drugom čovjeku, to će više naći lakoću življenja, mir, vedrinu, radost, ljubav, mudrost, to će više ostvariti dug i kvalitetan život.

 

Natrag na početak