3.1.2.5                 Obrtna novčana sredstva  

 
U novom društveno ekonomskom sistemu će poduzeća u akcionarsko društvenom odnosno humanističkom obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju imati zajednička novčana sredstva. Poduzeća u privatnom vlasništvu po svojoj volji mogu zadržati vlastiti status pa tako i novčana sredstva, te mogu nastaviti poslovati samostalno po principu klasičnog kapitalističkog tržišnog oblika privređivanja.  

Komuna u pravilu posjeduje znatno veću količinu novca nego što je potrebno za potrošnju stanovništva i razvoj privrede u periodi obračuna. Višak novčanih sredstava predstavlja novčanu akumulaciju komune. Iz tog novčanog fonda komuna mora sačuvati određenu novčanu rezervu za pokrivanje eventualnih investicijskih poremećaja, zatim za pokrivanje šteta nastalih elementarnim ili na druge načine nastalim nepogodama. Sa tim novčanim sredstvima komuna sama sebe osigurava. Ostatak novca se može koristiti kao obrtna sredstva.  

Obrtna novčana sredstva su akumulirana sredstva minulog rada proizvođača i služe kao prometno sredstvo plaćanja drugim proizvođačima za proizvode, poluproizvode, repromaterijale i sirovine koje privreda prerađuje u svom proizvodnom procesu.  

Komuna može dodjeljivati obrtna sredstva privredi u akcionarsko društvenom odnosno humanističkom obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju beskamatno, pod uvjetom da privreda vrati posuđeni novac u periodi obračuna. Ništa novo u stvari, komuna postaje nešto poput korporacije a velika kapitalistička poduzeća ne naplaćuju sama sebi obrtna sredstva. Nikakav interes društvo nebi imalo da naplaćuje samo sebi pozajmice. 

Beskamatno dodjeljivanje kredita je pogodno jer ne poskupljuje proizvodnju i pojednostavljuje sistem obračuna cijene robe. Osim toga takvo kreditiranje potiskuje mogućnost formiranja otuđenog oblika moći baziranog na posjedu novca i stoga će doprinijeti razotuđenju društva. 

Ukoliko komuna kreditira proizvodnju beskamatno, tada i privreda može u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama društva, odgađati naplatu svoje robe beskamatnim kreditima. Kada komuna bude dodjeljivala kredite beskamatno tada više individualni kreditori ne bi mogli zarađivati posudbom novca pa bi se time ukidala kamata kao oblik rente. Važno je napomenuti da se kamata neće ukinuti nasilnim putem, tako da će ona još egzistirati neko vrijeme ali će društvo formirati takve uvjete kreditne politike, koja će obeshrabriti kamatu na posuđeni novac. 

Visina kamata opada u zasićenom kapitalističkom društvenom sistemu. Japan je primjer koji to potvrđuje. Prosječan Japanac posjeduje oko US 100.000 $ na bankovnom računu i ne kupuje skoro ništa zato što uglavnom ima sve što mu treba. Iz tog razloga u Japanu kamate gotovo da ne postoje. Nestajanjem kamata kapitalizam počinje gubiti svrhu svog postojanja. Ali mi moramo formirati novi sistem koji će zamijeniti kapitalizam i unaprijediti odnose u društvu jer će u suprotnom doći do nestabilnosti i do povratka unazad. 

Nestajanjem kamata banke bi gubile svoju osnovnu funkciju rentijerstva pomoću akumuliranog novca. Ona više ne bi bile profitabilna poduzeća već bi mogla u komuni vršiti funkciju individualnog i društvenog knjigovodstva robno novčanog prometa. Banke mogu pomoću kompjutorske tehnologije voditi evidenciju o imovinskom stanju stanovnika, zatim evidenciju prihoda i rashoda stanovnika i privrede komune. 

*** 

U klasičnom ekonomskom sistemu potrošači koji nemaju gotovog novca uzimaju kredite za kupovinu robe. Krediti opterećuju cijenu robe sa kamatom koju određuje tržište. Osim toga što je duži period otplate kredita to je veća kamata pa je potrošačima u interesu da što prije otplate kredite.  

Uvođenjem beskamatnog kredita potrebno je formirati novi sistem raspodjele novca koji će biti najmanje podjednako obrtno financijski efikasan kao što je klasično kamatno kreditiranje. Kako je količina obrtnih sredstava velika ali i ograničena tako se može dogoditi da budu nedostatna za potrebe svih korisnika. Sa time u vezi obrna sredstva treba raspodjeljivati među korisnicima u funkciji vremena obrta što se može prikazati formulom:

  
 
K-obrtnih sredstava  =      

 
 
Veći K-obrtnih sredstava će ostvariti korisnik obrtnih sredstava koji u kraćem vremenu vrati posuđeni novac. Svi veći koeficijenti obrtnih sredstava će osigurati beskamatno kreditiranje od strane komune bez obzira na količinu potraživanih sredstava, dok se fond obrtnih sredstava ne istroši.  

Sistem daje veću mogućnost pridobijanja novca privredi koja predviđa kraće vrijeme prometa robe, što je i razumljivo jer se tada novac brže vraća te se može ponovo obrtati. Proizvodnja koja u periodu platnog obračuna od mjesec dana nalazi svoju potrošnju moći će pomoću opisanog sistema raspodjele koristiti neograničenu količinu novčanih sredstava jer ih praktično odmah i vraća. 

Privreda u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune je dužna da posuđenu količinu novca vrati u periodi obračuna. Privreda može vratiti obrtna sredstva pod uvjetom da naplati proizvedenu robu, odnosno ukoliko proizvodi robu koju društvo treba. U slučaju neuspjeha proizvođači neće ostvariti dovoljnu dobit. Ukoliko dobit ipak bude veća od količine utrošenih obrtnih sredstava, tada poduzeća još uvjek posluju relativno pozitivno jer su u stanju vratiti obrtna novčana sredstava. Mala ostvarena dobit u periodu obračuna će smanjiti dohodak radnika. 

Ukoliko ostvarena dobit padne ispod količine korištenih obrtnih sredstava, tada poduzeće bilježi gubitak obrtnih novčanih sredstava. Toleriranje takve situacije bi dovelo do smanjivanja količine novčanih sredstava u novčanom fondu komune pa bi proizvođači imali teškoće obnavljati proizvodnju. Naravno da finansijsku nedisciplinu ni jedan ekonomski sistem ne može dozvoliti pa tako ne može ni komuna i stoga uvodi sistem mjera za podnošenje odgovornosti. U novom sistemu svi radnici podnose odgovornost za gubitak obrtnog novca i zajednički ga nadoknađuju pomoću dohodovnih bodova minulog rada.

Proizvodnja koja je namjenjena nepoznatom potrošaču ne mora se odmah plasirati na tržištu. U tom slučaju promet robe može trajati duže od mjesečnog perioda obračuna, pa poduzeće može ostvariti manju dobit od količine utrošenih obrtnih sredstava u periodi obračuna. Međutim, kako svako poduzeće posluje kontinuirano, može na temelju naplate proizvedene robe iz nekog prošlog perioda proizvodnje, ostvariti potrebnu dobit i osigurati povrat obrtnih sredstava.
 
Kada bi se na temelju mjesečnog obračuna poduzeća zahtjevala regulacija odgovornosti za različite ostvarene dobiti javljale bi se nepotrebne i nepogodne oscilacije nagrada i sankcija radnika pomoću dohodovnih bodova minulog rada prema trenutnoj solventnosti poduzeća. Odgovornost radnika treba podići iznad cikličkih mjesečnih poremećaja ponude i potražnje. Raspodjelu i oduzimanje dohodovnih bodova minulog rada treba vršiti po godišnjem obračunu platnog prometa.
 
Svako poduzeće u toku godinu dana uzima obrtna sredstva onoliko puta koliko je potrebno i vraća ih po ostvarenoj dobiti na tržištu. Ukoliko poduzeće u periodu od godinu dana ne uspiju vratiti sva obrtna sredstva tada se razlika između posuđenih i vraćenih sredstava odbija od posjeda dohodovnih bodova minulog rada svih radnika proporcionalno koeficijentu odgovornosti. U slučaju gubitaka poduzeća veći koeficijenat odgovornosti radnika donosi veći gubitak dohodovnih bodova minulog rada i niži dohodak. I obratno, manji koeficijenat odgovornosti radnika u slučaju novčanih gubitaka poduzeća donosi manji gubitak količine dohodovnih bodova minulog rada i manji pad visine dohotka. Inicijator pogrešne odluke će dopunski biti sankcioniran lošom ocjenom radnika i posebnih komisija. Na taj način uzimanje obrtnih sredstava za sobom povlači veliku odgovornost cijelog kolektiva što je uvjet produktivnog poslovanja. 

Svaki gubitak privrede smanjuje količinu novca u fondu obrtnih sredstava komune. Međutim može se pretpostaviti da će u sistemu koji efikasno sprovodi odgovornost poslovanja, gubici biti mali i da će ih komuna nadnoknaditi otkupom novog novca pomoću dohodovnih bodova minulog rada i porastom novčane dobiti produktivnih poduzeća komune. 

Najveći rizik podnose poduzeća koja koriste veću količinu obrtnih sredstava u odnosu na cijenu rada radnika, kao što je to slučaj u trgovini ili u finalnoj proizvodnji koja u većoj mjeri kupuje poluproizvode i repromaterijale drugih proizvođača.

Rizik takvih proizvođača se može smanjiti dobrovoljnim udruživanjem proizvođača koji sudjeluju u izradi proizvoda. Udruživanjem proizvođača sirovina, poluproizvoda i finalnog proizvoda smanjuje se potreba za obrtnim sredstvima jer proizvođači zajednički proizvode robu i zajednički snose odgovornost za poslovanje. U idealnom slučaju potpuno udružena privreda više nebi trebala obrtna sredstva.  

Udruženi proizvođači zajedno podnose odgovornost za realizaciju proizvodnje. Ukoliko jedan kooperant zakaže u vremenu isporuke ili kvaliteti svoje proizvodnje tada svi proizvođači mogu doživjeti financijske nepogodnosti. Poduzeće koje je lošim poslovanjem nanijelo štetu ostalima poduzećima bi od rukovodstva ostalih poduzeća ili od arbitražnih komisija i sudova dobilo slabiju ocjenu pa bi svi radnici u tom poduzeću ostvarili u nekoj mjeri niži dohodak. Ukoliko su u takvom poduzeću pojedinci krivi za loše poslovanje, tada bi ih njegovi suradnici ocjenili lošom ocjenom pa bi isti ostvarili još niži dohodak.
 
Ocjenom utvrđena odgovornost svakog radnika je najprihvatljivija i najefikasnija jer je u sistemu velikih produkcija teško, dugotrajno i skupo, precizno utvrđivanje vrijednosti djelomičnih šteta ili doprinosa koje pojedini rad može prouzrokovati. U slučaju da su lošim poslovanjem nastale trajne štete tada bi slaba ocjena takvim radnicima uz arbitražu upravnog odbora donijela i veći gubitak dohodovnih bodova minulog rada.  

Ne ostvarenje predviđene dobiti uslijed elementarne nepogode kao što su potresi, poplave i požari, nebi se trebali smatrati gubicima privrede pa se isti nadoknađuju iz fonda novčanih rezervi komune. Komuna se za takve slučajve može reosigurati zajedničkim dogovorom saveza komuna.
 
Naravno, količina obrtnih sredstava u rezervnom fondu komune je uvijek ograničena i zato se može dogoditi da pojedini proizvođači ne osiguraju potrebna obrtna novčana sredstva. Privreda bez obrtnih novčanih sredstava ne može proizvoditi pa bi se pogoni trebali zatvoriti. U tom slučaju komuna predviđa rezervni izvor dodjele obrtnih novčanih sredstava iz fonda namjenjenog razvoju privrede. Ukoliko pojedinim poduzećima ne pođe za rukom ni tada da se izbore za potrebna obrtna novčana sredstva mogu ih zatražiti od postojećih banaka sa tržišnom kamatom. 

Međutim, dugoročno gledano obrtna sredstva će postajati sve manje potrebna ili će se raspodjeliti beskamatno, tako posjednici akumuliranog novca više neće moći uzimati kreditnu proviziju. Tada će posjednici akumuliranog novca imati interes da novac zamjenjuju za dohodovne bodove minulog rada čime će komuna ostvariti veća novčana sredstva za beskamatno kreditiranje privrede i potrošača. 

Na kraju treba reći da bez obzira koliko se privreda komune udruživala, tržišna privreda nikada neće biti neosetljiva na kolebanje konjunkture. Zaoštravanjem uvjeta za podnošenje odgovornosti koje će donijeti radna konkurencija, neuspjesi proizvođača mogu biti izrazito nepogodni. Sa time u vezi proizvođači će morati tražiti veći stupanj sigurnosti privređivanja i nalaziti će je u proizvodnji za poznate potrošače.  

Udruženi proizvođači će ispitati potrošače o njihovim potrebama te će postepeno organizirati proizvodnju po njihovoj narudžbi. Sa poznatom potrošnjom privreda može uspješno organizirati svoje djelovanje a radna konkurencija će omogućiti najuspešniju realizaciju. Takva privreda bi donosila pogodnosti društvu ali treba naglasiti da bi ona sve manje bila tržišna a sve više planska.
 

 Natrag na početak