3.1.2.4             Novac


Novac je prometno sredstvo plaćanja robe ili usluga koje služi za razmjenu proizvoda rada u tržišnoj privredi. Stabilna količina novca u opticaju stvara stabilnu ekonomsku politiku u zemlji. Novac emitira državni aparat. Svaka država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe. Država ostvaruje zadovoljavajuću količinu novca u opticaju kontroliranom kreditnom emisijom novca. Država može formirati visinu kamate koja uravnotežuje ponudu i potražnju novca. Tada kamata postaje instrument ekonomske politike države koja daje stabilnost tržišnom obliku privređivanja. Međutim, takva mjera se puno više prilagođava anarhičnim tržišnim promjenama nego što vodi svjesnu ekonomsku politiku.

Manja količina novca u opticaju od potrebne dovodi do gušenja prometa robe. Javlja se deflacijska napetost koja dovodi do recesije u proizvodnji i do krize ekonom­skog sistema. Društvo nastoji deflacijsku napetost ukloniti brzim obrtanjem novčanih sredstava što se postiže kreditima i snižavanjem cijena robe. U slučaju neuspjeha potrošači nemaju dovoljno novca da kupe proizvode a proizvođači su u nemogućnosti da vrate kredite. Javlja se ekonomska kriza koja nepripremljeno društvo vodi do kolapsa kao što se to dogodilo u američkoj depresiji 1929. godine. Izlaz je pronađen u emisiji novca koja je financirala javne radove. Svježi novac je izvukao SAD iz krize.

Kako je državni aparat najveći posjednik akumuliranih novčanih sredstava tako je i najveći potrošač. Organi državne vlasti održavaju administraciju, obranu države, državne rezerve, neprivredne djelatnosti, subvencije, osiguranja. Oni izdvajaju velika novčana sredstva za investicije i kreditiranje banaka i kroz njih kompletnog društva i privrede.

Država ostvaruje novčana sredstva fiskalnom politikom. Ukoliko zbog nestabilnih privrednih tokova, ne može porezima ostvariti dovoljnu količinu novca tada državni budžet ostvaruje deficit. Država ne može bankrotirati i stoga pokriva vlastite gubitke kao i manjak novca za potrebe budžeta kreditnom emisijom novca. Takvi krediti povećavaju masu novca u opticaju bez pokrića u proizvedenoj robi. Tada se u prometu nalazi više novca nego što vrijedi privredna produkcija.

Privreda se brani povećanjem cijena proizvoda dok se ne uravno­teži ponuda i potražnja što stvara inflaciju. Infalacija nadalje zahtjevaju devalvaciju domicilne valute u odnosu na svjetske valute da bi se uskladila vrijednost proizvedene robe na tržištu, odnosno da bi se uravnotežio promet robe preko državne granice. Devalvacija lako donosi novo povećanje cijena i proces se ponavlja.

Inflacija sprečava bankrote poduzeća čime se osigurava produžetak proizvodnje ali je vrijednosni sistem poremećen. Galopirajuća inflacija je prvi put zabilježena u Njemačkoj početkom tridesetih godina a 1993 godine je zahvatila Jugoslaviju koja je štampanjem novca prehranjivala narod i spašavala proizvodnju uslijed nametnutih ekonomskih sankcija svijeta. Države razvijaju mehanizme odbrane od deflacije i inflacije ali pitanje je koliko su ti mehanizmi efikasni da spriječe teže krize uzrokovane stagnacijom proizvodnje i potražnje koja je prije ili kasnije neminovna.

Količina novca u opticaju je u kapitalističkom društvu veliki problem. Između ostalog, porast proizvodnje zahtijeva porast količine novca u opticaju da bi se proizvedena roba mogla kupiti. Osim tržišta koje je često nepredvidivo i bolno kapitalizam nema zadovoljavajući mehanizam regulacije količine novca u opticaju. Korisnici emitiranog novca su dužni posuđeni novac vratiti sa kamatom. U slučaju ekspanzije proizvodnje i potrošnje to je moguće ostvariti jer se isti novac brže obrće pa stvara veću novčanu vrijednost. U slučaju pada potražnje na tržištu, opada i brzina obrta novca pa društvo naprosto nema dovoljno novca da kupi proizvodenu robu tim više jer mora vratiti posuđeni novac sa kamatom. Tako kapitalistički oblik proizvodnje sam sebe guši a rezultat je najčešće bankrot. Kapitalizam nema zadovoljavajuću monetarnu politiku. Problem se samo može odgoditi pomoću novih kredita. Tako su se zadužile sve zemlje svijeta a najmoćnija među njima SAD je postala najzaduženija zemlja svijeta. Njen dug ubrzano raste i tako formira vrlo neizvjesnu ekonomsku budućnost.

Države često rješavaju problem nedostatka novca kontroliranim poklonima novca iz primarne emisije. Ukoliko je demokracija u zemlji donekle razvijena onda se takav novac koristi za zajedničke potrebe. Takva mjera unosi nužno potreban novac u opticaj što pomaže ekonomiju.

U SAD se takva mjera ne može provesti jer količinu novca u opticaju regulira privatni kapital a ne demokratski proces. To je jedina zemlja u svijetu gdje se Federalne rezerve nalaze u privatnom vlasništvu. Njihovi vlasnici također imaju kontrolu nad primarnom emisijom novca. Oni posuđuju emitirani novac državi i drugim korisnicima i zahtijevaju njegov povrat normalno sa kamatom. Oni bi po zakonu trebali vratiti emitirani novac i profit državnoj blagajni ali ne postoji organizacija koja ima moć kontrole poslovanja Federalnih rezervi. Čak i formalni zahtjevi za takvom kontrolom nisu uspješni jer je to najkorumpiranije mjesto na kugli zemaljskoj. Čak i kada bi njihove knjige bile čiste oni još uvijek mogu uz pomoć inventivnog računovodstva proizvoditi novac praktično iz ničega i zadržavati ga za sebe. Tako vlasnici američkih federalnih rezervi eksploatiraju SAD i cijeli svijet. Tako su postali najbogatiji i najmoćniji ljudi svijeta. Ja znam da ovo zvući nevjerojatno i zato vam predlažem malo pretraživanje preko interneta (google, yahoo, itd) gdje lako možete naći brojne argumentirane članke koji potvrđuju ovo što sam napisao. Ja sam slučajnim odabirom uzeo tri članka. Evo ih ovdje:

http://prophecy-center.com/Psycho6.shtml, http://www.totse.com/en/politics/international_banking_money_laundering/fedpwer.html, http://iresist.com/cbg/battle.html .

SAD nemaju veliku inflaciju jer vlasnici Federalnih rezervi imaju zadovoljavajuću kontrolu nad količinom novca u opticaju. Osim toga američki dolar je svjetska moneta i zato cijeli svijet podržava snagu američkog dolara. Međutim to nije ništa drugo nego još jedan oblik eksploatacije cijelog svijeta.

Na kraju možemo zaključiti da tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno poštenu i stabilnu ekonomsku politiku pa se javlja cikličko kolebanje konjunkture sa nestabilnim cijenama, produktivnošću i zaradama, što je nepovoljno za privredu i društvo. Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Slobodna tržišna privreda takve uvjete ne može ostvariti. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku mogla bi voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i njegovu pravednu raspodjelu. To je jedan od razloga zbog kojeg kapitalizam mora biti zamijenjen prihvatljivijim sistemom. Monetarna politika u takvom sistemu će se temeljiti na društvenom vlasništvu novca i na njegovom neposrednom demokratskom usmjeravanju.


Komuna

Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo onolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju u kojem privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, takva količina novca u opticaju omogućava potpuni promet proizvedene robe i ekonomsku stabilnost društva.

Potrošači posjeduju veliku masu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio novca se obrće u svrhu platnog prometa tekuće proizvodnje, a velika količina novca je akumulirana u vlasništvu građana i društva kao fond rezerve. Akumulirani novac daje ekonomsku sigurnost pojedinaca i društva u cjelini.

Kontrola mase novca u opticaju se teško može uspostaviti sa velikom privatnom akumulacijom novca jer svaki vlasnik raspolaže novcem po vlastitoj volji. Privatno akumulirani novac se nekontrolirano plasira u teško predvidivom smjeru što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje.

Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću dohodovnih bodova minulog rada. Veća količina dohodovnih bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa tako posjednik novca može naći svoj interes u prodaji novca za dohodovne bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine dohodovnih bodova minulog rada.

U novom sistemu društvo u cjelini materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna te se može očekivati značajna dobrovoljna prodaja novca za dohodovne bodove minulog rada. Čovjek više neće morati raditi i štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas. Manja individualna štednja novca će doprinijeti većoj stabilnosti privrednog sistema.

Otkupljeni novac se udružuje u kompaniju komune. Komuna bi također udružila i cjelokupne novčane fondove poduzeća komune u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune kao I novac prikupljen porezima privatnih poduzetnika. Na taj način komuna će akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ta količina je znatno veća nego što je vrijednost ukupno proizvedene robe u periodi obračuna u komuni.

Novi oblik ekonomske politike će težiti da pusti u promet toliku količinu novčanih sredstava koliko vrijedi ukupno proizvedena roba, dok bi ostatak novca činio fond rezerve komune. Kompjuterskom tehnologijom se brzo i lako može izračunati vrijednost kompletne tekuće proizvodnje kao i rashodi privatnih poduzetnika i udružene privrede komune. Iako privatni poduzetnici mogu koristiti svoj novac nezavisno poslije izmirenog poreza, novi centralizirani sistem raspodjele novca može formirati najoptimalnu količinu novca u opticaju koja će izjednačiti kupovnu moć stanovnika i društva u cjelini sa vrijednošću proizvedene robe. Porast produktivnosti odnosno proizvodnja veće količine robe uz stabilne cijene će zahtjevati veću količinu novca u opticaju, čime će se povećati dohodak pa tako i kupovna moć društva. I obratno, smanjenje produktivnosti će reducirati masu novca potrebnu za kupovinu iste robe.

Međutim, kada bi se masa novca vezala samo za vrijednost proizvedene robe tada bi postojala opasnost da se roba ne proda na tržištu a da radnici ostvare dohodak kao da je dobit ostvarena. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila novac fonda novčane rezerve komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato masu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. U tom slučaju stanovništvo komune će formirati svoju kupovnu moć i na temelju plasmana proizvedene robe. Sa druge strane, ako bi se masa novca formirala samo prema ostvarenoj dobiti na tržištu, tada nebi bilo dovoljno novca za kupovinu veće količine novo proizvedene robe pa sistem nebi dozvolio vlastiti razvoj. Sa tim u vezi masu novca namjenjenu prometu robe treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene robe u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodi obračuna. Masu novca namjenjenu prometu robe treba utvrditi rukovodstvo komune tako da ostvari optimalnu ekonomsku politiku, produktivnost i stabilnost komune.

Takvu masu novca možemo nazvati dohodak komune. Dohodak komune je uvijek manji od mase novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune jer će udružena privreda lakše sama sebe osigurati pa će trebati manje rezervnih novčanih sredstava. Komuna može koristiti veći dio tih novčanih sredstava za potrebe obrtnih sredstava privrede. Privreda mora vratiti obrtna novčana sredstva u periodi obračuna kako bi se proces proizvodnje mogao obnavljati.

Kada se utvrdi masa novca potrebna za platni promet odnosno dohodak komune, tada će komuna omogućiti društvu da demokratskim putem odlučuje o ključnim pitanjima zajedničke ekonomske politike raspodjelom zajedničkog novca na grupe potrošnje. Na taj način će zajednička akumulacija novca omogućiti formiranje i razvoj demokratske planske privrede koja će formirati potpunu stabilnost proizvodnje.

Dohodak komune se u mjesečnom periodu obračuna može rasporediti u slijedeće fondove:

                1. Novčana sredstva za individualnu potrošnju

                2. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju

                3. Novčana sredstva za saveznu potrošnju

                4. Novčana sredstva za razvoj privrede

                5. Novčana sredstva za amortizaciju proizvodnih kapaciteta.

Novčana sredstva namjenjena saveznoj potrošnji utvrđuju delegati komuna na nivou saveza komuna. U cijenu proizvoda se inputira postotak od dohotka komune namjenjen saveznoj potrošnji a po ostvarenoj novčanoj dobiti poduzeća se izdvaja za potrebe savezne potrošnje.

Sva ostala novčana sredstva zajedničkog fonda komune raspodjeljuju se neposrednim iskazom svih stanovnika komune u intervalu mogućih intervala vrijednosti koju određuje rukovodstvo komune. Unutar tih intervala svaki stanovnik po vlastitoj volji sudjeluje u raspodjeli zajedničkog novca.

Već smo utvrdili da svaki stanovnik komune posjeduje glasačku moć odlučivanja proporcionalno posjedu glasačkih bodova minulog rada. Svaki će stanovnik faktički raspoređivati količinu glasačkih bodova minulog rada koju posjeduje na navedene oblike potrošnje. Ukoliko pojedinac misli da će trebati veća količina novaca za individualnu potrošnju, srednja količina novca za potrebe razvoja i održavanja privrede a najmanja količina novca za zajedničku potrošnju, on će u takvom omjeru podijeliti svoje glasačke bodove. Takav će iskaz upisati na kompjutersku karticu i priložiti u kompjuterski centar uprave komune ili će svoj iskaz upisati direktno na kompjutersku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka komune. Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika po grupama će utvrditi omjer raspodjele novčanih sredstava u komuni.

Kako su novčana sredstva ograničena tako će veća količina novca usmjerena određenom fondu umanjiti količinu novca namjenjenog drugim fondovima. To znači, ukoliko stanovništvo u većoj mjeri želi razvijati svoju privredu, tada će veću količinu novca nam­jeniti razvoju privrede, ali će to vući konsekvence u smanjenoj potrošnji stanovništva i obratno ukoliko stanovništvo želi veću potrošnju, tada će smanjiti količinu novca namjenjenu razvoju privrede.

Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.

Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja sistema privređivanja pa tako i društva.

Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune faktički neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje izrazito stabilne demokratske planske privrede.

Stanovnici komune se mogu dogovoriti da povuku novac iz opticaja u svrhu lakšeg praćenja društvenih potreba i sprečavanja protuzakonitog korištenja i zarade novca. Plaćanje se može vršiti putem kreditnih kartica i čekovima. Bezgotovinskim plaćanjem se u većoj mjeri omogućava praćenje potrošnje što omogućava efikasnije planiranje privrede i ostvarenje stabilnije privrede. Povlačenjem novca iz opticaja bi se onemogućila nekontrolirana zarada, nezakonita upotreba i otuđenje novca.

 

 Natrag na početak