Kraj kapitalizma

Back Home Up Next

 

 

 

 

 

 

 

Kraj kapitalizma

 

Danas je prihvaćena ekonomija kapitalizma u kojoj se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je kreirao do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju privatnih poduzetnika. Tako je kapitalizam ostvario najveću produktivnost privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki porast ekonomskog standarda ljudi. Ali takmičenje privatnih poduzetnika ima i velike mane. Bolji proizvođač pobjedjeđuje i potiskuje gubitnike sa tržišta. Pobjednik odnosi sve a gubitnicima ne ostaje ništa. Zato je kapitalizam surov. Njegov proizvod je strah, pohlepa i borba za opstanak na tržištu. Ta borba je objektivno nepotrebna jer je današnja produkcija dovoljno velika da može lako zadovoljiti prirodne potrebe ljudi. 

Kapitalisti sistematski eksploatiraju radnike oduzimanjem dijela dohotka koji bi trebao pripasti radnicima. Ne postoji objektivna metoda utvrđivanja stupnja eksploatacije ali se može uzeti da je razlika između cijene rada koja bi se slobodno formirala na tržištu rada gdje svaki radnik može birati posao koji želi i one na koju radnici pristaju zato jer moraju zaraditi novac za život jest eksploatacija. Nezaposleni radnici prisilno pristaju na svaki posao samo da mogu prehraniti svoje porodice. Zato kapitalizam svjesno održava nivo nezaposlenosti radnika oko 5 posto. Postoje razni načini reguliranja takve stope nezaposlenosti od uvoza radne snage pa do podizanja kamatnih stopa. Visoke kamate poskupljuju proizvodnju, smanjuju potražnu roba a onda naravno i rada. Kapitalizam koji se zaklinje u slobodno tržište svjesno reducira tržište rada kako bi mogao više eksploatirati radnike.  

Eksploataciju je moguće vrlo jednostavno ukloniti pomoću uklidanja nezaposlenosti državnom regulativom. Kada bi se skratilo radno vrijeme radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti izjednačio be se broj radnih mjesta i radnika. Tada bi radnici mogli zahtjevati nadnice koje smatraju odgovarajućim za poslove koje obavljaju i tada ne bi bili ekspoloatirani. Ta mjera bi uspostavila pravednije odnose u proizvodnji, stabilnije prihode radnika i tako naravno stabilniju proizvodnju. Društvo u cjelini bi sa time puno dobilo. Pa kako to da takvu jednostavnu mjeru niko nikada nije predložio? To je zato što povećanje dohodaka radnika smanjuje profite kapitalistima i zato se kapitalizam tome suprotstavlja. Kapitalizam je nemoralan i zato živimo u nemoralnim vremenima. Taj nemoral se mora zaustaviti ukoliko čovječanstvo želi imati dobru budućnost. 

Kapitalizam je vrlo zahtjevan u oduzimanju slobode ljudi. U današnjem društvu praktično samo je kapital slobodan. Ljudi u stvari imaju razvijenu samo potrošačku slobodu na kojoj kapitalizam bazira svoj opstanak. Zato je u razvijenom svijetu nastala prekomjerna potrošnja koja je uglavnom sama sebi svrha. Ja ne razumijem ljude koji  kupuju puna kolica beskorisne jeftine robe proizvedene uglavnom u Kini koja vrlo brzo postaje smeće koje i tada donosi trošak jer se mora deponirati na otpad. Bez obzira na to građani razvijenog svijeta potrošnju smatraju kao najveću vrijednost. To je otuđenje koje kapitalizam svjesno nameće ljudima koristeći enormnu propagandu. U razvijenom svijetu potrošnja je dosegla granicu kada objektivno više ne može potrošačima ostvarivati bolji život. Isto kao što sit čovjek ne može uživati u hrani. Ali zbog ogromnog otuđenja potrošači toga nisu svjesni.  

 

Ekonomske krize

Ekonomska krize je sastavni dio kapitalizma. Krize nastaju kao posljedice nedovoljne ravnoteže između ponude i potražnje. Kapitalizam nema rješenje koje može spriječiti krize zato jer je kompletna proizvodnja bazirana na takmičenju slobodnih proizvođača na nepredvidivom tržištu. Osim toga kapitalizam je prisiljen stalno pronalaziti nove oblike potrošnje na kojima će kompanije ostvarivati profite.kao uvijet svog opstanka. Kapitalizam ne može opstati ako ne osigra stalni ekonomski rast. Zato je produkcija kapitalizma tehnički sve jača i sve brže zadovoljava potrebe društva. Ciklusi ekspanzije proizvodnje i recesije se ubrzavaju pa su nestabilnost privređivanja i krize kapitalizma sve češće događaju. Ja mislim da će učestalost kriza uskoro prisiliti ljude da traže bolje rješenje od kapitalizma. Na kraju bih rekao da kapitalizam bjesomučno eksploatira prirodne resurse ove naše kugle zemaljske. Ograničeni resursi planete Zemlje su finalno ograničenje ekonomskog rasta i nepremostiva prepreka za opstanak kapitalizma.  

Kapitalizam ne može izbjeći ekonomske krize ali ih može umanjiti dobrom ekonomskom politikom. Takva politika nije popularna u kapitalističkom svijetu jer umanjuje slobode kapitalističkih preduzimača. Zadnja ekonomska kriza je započela u SAD. Američke banke su zbog potrebe osiguranja privrednog rasta, vlastitog opstanka i profita, počele nuditi kredite praktično svim ljudima koji su ga tražili. Banke su prihvatile da je osiguranje kredita kod osiguravajućih kompanija dovoljna garancija za njihova ulaganja. Ljudi su uvidjeli mogućnost brze zarade novca pa je došlo do masovne potražnje za relativno jeftinim kreditima sa kojima su se kupovale, gradile i prodavale kuće. U početku je kompletna američka ekonomija imala velike koristi od toga. 

Najveći eksperti ekonomskih nauka američkog kapitalizma su uživali u dobrom poslovanju privrede i nisu se obazitarali na činjenicu da velika ekspanzija proizvodnje prirodno donosi kulminaciju i zasićenje, a zatim stagnaciju proizvodnje što često završava u recesiji. I to se dogodilo u relativno kratkom vremenu. Hiperprodukcija stanova i kuća je iz visoko profitnog poslovanja naišla na teškoće nalaženja kupaca. Recesija proizvodnje je jednaka katastrofi za dužničku ekonomiju. Kada proizvođači ne mogu zaraditi dovoljno novca za povrat kredita oni bankrotiraju. Pojedinačni slučajevi nisu problem jer banke uspijevaju povratiti svoja potraživanja preuzimanjem i hipotekarskom prodajom vlasništva dužnika. Ali u velikoj recesiji proizvodnje koja je započela u Americi pojavio se ogroman broj dužnika koji nisu mogli vraćati kredite pa su bili prisiljeni proglasiti bankrote. Banke više nisu mogle povratiti uloženi novac od dužnika jer nisu mogle prodati vlasništvo nad hipotekama čak ni po reduciranim cijenama. Velika recesija je dovela i banke na prag bankrota. Da stvari budu gore, liberalna ekonomija se proširila praktično na cijeli svijet pa je ekonomija cijelog svijeta postala međusobno vrlo zavisna. Tako je nastala svjetska ekonomska kriza.  

 

Američka ekonomija

Banke su nosioci privrede u kapitalizmu. Bankrot banaka bi sa sobom povukao i bankrot privrede. Zato sada države sprečavaju bankrote banaka novčanom pomoći iz primarne emisije. Treba prvo reći da spašavanje banaka odstupa od osnovnih načela liberalnog kapitalizma jer poduzeća koja ne pokazuju likvidnost u kapitalizmu propadaju. Može se čak reći da države na ovaj način spašavaju kapitalizam upotrebom socijalističkih mjera.

Sjedinjene američke države spašavaju privatne banke na svojoj teritoriji zaduživanjem kod Američkih Federalnih Rezervi. Američke Federalne Rezerve su centralna američka emisiona banka koja je također u privatnom vlasništvu. To znači da SAD spašavaju privatne banke zadužujući se u najvećoj privatnoj banci. Američke Federalne Rezerve su vlasnik američkog nacionalnog duga. Ukupni nacionalni dug SAD je suma koja prikazuje sve državne godišnje troškove umanjena za porez koji država godišnje ubire od građana. Taj dug se obnavlja ponovnim zaduživanjem kod banke Federalnih Rezervi. Ni američke Federalne Rezerve nemaju dovoljno novaca koliko je potrebno SAD da pokrije dugove pa zato ta banka dopunski emitira novac bez pokrića za  potrebe SAD. Sav dug američkim federalnim rezervama vraćaju američki građani iz poreza na prihod. Da li to to znači da SAD spašavaju privatne banke zadužujući američke građane koji vraćaju te dugove centralnoj privatnoj banci? To je lako moguće.

Vlasnici američkih federalnih rezervi posjeduju ogromno bogatstvo. Oni redovno ubiru kamate od američkog nacionalnog duga i naravno da nemaju interes da se američki nacionalni dug ikada vrati. Dapače njihov je interest da taj dug stalno raste jer tako ostvaruju veću eksploataciju američkog naroda. Jedini obzir koji oni imaju proizlazi iz toga što ne žele eksploatacijom ubiti kravu koju muzu. Zato su gotovo ukinuli kamatu koja je simbol kapitalizma. Ne nagovještava li to kraj kapitalizma? Ali unatoč tome američka vlada ne može koristiti novac od poreza jer sa njim otplaćuje dug. Tako da su tekući troškovi američke vlade u stvari financirani novim zaduženjem kod te iste privatne banke. Vlasnici Federalnih rezervi su u stvarnosti legalizirani pirati. Oni kroz organiziranu medijsku propagandu i korupciju političara uspijevaju nametnuti američkom narodu da je njihovo piratstvo najnormalnija stvar na svijetu. Na prvom mjestu oni podržavaju skupu američku imperijalističku politiku sa kojom se američki građani najviše zadužuju. Američka vlada mora preuzeti emisiju novca od Federalnih Rezervi jer se u suprotnom američki narod neće izvući iz problema. Ali to je teško za provesti. Predsjednik John. F. Kennedy je upravo to učinio izvršnom odlukom br. 11110. Ubrzo nakon toga je ubijen. Izvršna odluka predsjednika Kennedy-a  br. 11110 je potpuno ignorirana poslije njegove smrti.

Američki dug progresivno raste i tako stvara još jedan veliki problem kapitalizma koji će tek nastupiti u budućnosti. Ispod je prikazano koliki je taj dug u svakom trenutku.

Američki nacionalni dug

Kapitalizam je baziran na dužničkoj ekonomiji koja je glavni uzrok današnje ekonomske krize. Ali u medijima se kriza puno više obrazlaže većom potrošnjom nego zaradom. Ja mislim da to nije dovoljno dobro obrazloženje. Na tržištu se nalazi puno veća količina proizvedene robe nego što je potrošači mogu kupiti. To je izvor krize. Kriza je rezultat ogromne disproporcije u zaradama ljudi. Neki ljudi zarađuju previše a drugi premalo. Oni koji imaju premalo zadužuju se sa kamatama kod ljudi koji imaju previše da bi mogli kupovati robu koju trebaju. Kad se dugovi nagomilaju dužnici više ne mogu kupovati robu jer moraju vraćati dugove. To dugovanje sputava ekonomiju. Može se reći da na taj načim kapitalizam sam sebe davi. Ekonomska kriza bi brzo nestala kad bi se dugovi otpisali ali to ne bi bila dobra opcija. To bi bilo nepravedno u sistemu vrijednosti koji danas postoji. Ne može se porušiti postojeći sistem vrijednosti kad drugi ne postoji. To bi bio put u kaos ili u diktatutu. Sistem vrijednosti u društvu treba reforme koje će uspostaviti neki oblik kompromisa između onih koji imaju premalo i onih koji imaju previše.

Američka industrija je u velikim problemima također. U potrošački zasićenom društvu ne može se proizvoditi roba za nepoznatog potrošača i očekivati da će on biti toliko oduševljen takvim prozvodom da ga mora kupiti. Kapitalizam je baziran na strahu za opstanak. U recesiji proizvodnje taj strah djeluje kontraproduktivno na kapitalizam. Kad nastupi recesija radnici i kompanije se plaše za vlastitu budućnost i čuvaju novac jer im je novac najveća garancija preživljavanja u neizvjesnoj budućnosti. Tada oni ne troše novac, ne kupuju proizvode. To jako pogađa kompanije jer ne mogu plasirati svoje proizvode, imaju velike teškoće ili propadaju. Radnici masovno ostaju bez posla, ne dobijaju dohodak, ne kupuju robu i kriza se progresivno produbljuje.

Slična ekonomska kriza nastala kao posljedica deflacije dogodila se i 1929 godine. Postoje indicije da je iza te krize stajao najkrupniji kapital koji je povukao novac sa tržišta što je većinu kompanija odvelo u bankrote. U to vrijeme država nije ni pokušala spašavati privredu. Krupni kapital je tako ostvario ogromnu moć. Ova kriza danas se razlikuje od velike depresije 1929 po tome što država ima namjeru spasiti američku privredu. Propast američke ekonomije sada bi u prvi plan kao dominantnu silu u svijetu izbacio Ameriku i ubacio Kinu ili neku drugu državu. To je nešto što je za nosioce američkog kapitalizma noćna mora koju oni ne mogu dopustiti. Američka privreda će ovaj puta biti spašavana pomoću velike državne financijake pomoći.

Emisija državnog novca bez pokrića obično dovodi do inflacijske napetosti gdje novac gubi vrijednost pa ga se ne isplati čuvati. Inflacija ohrabruje potrošnju što obnavlja ekonomiju. Ali unatoč velikoj emisiji američkog dolara inflacija se ne osjeća značajno prvo zato jer SAD daju impresiju da vraćaju posuđene novce iako u stvari stalno reprogramiraju dug koji raste. Američka inflacija nije velika ni zato što se platni promet u svijetu odvija uglavnom pomoću američkog dolara. Praktično sve države svjeta svojom privredom održavaju vrijednost američkog dolara i to mu daje veću vrijednost nego što ona stvarno jeste. Zato je emisija američkog dolara u stvari oblik eksploatacije cijelog svijeta.

Ali obim potrebnih dolara koji će se emitirati za spašavanje američke ekonomije je tako velik da će ipak sigurno dovesti do inflacije. Inflacija zvuči užasno onima koji imaju puno novaca jer ona smanjuje vrijednost njihovog novca, ali to je ipak daleko bolje rješenje nego propast američke ekonomije. Vjerojatno poslije toga američki dolar više neće biti jedina svjetska moneta. Ipak, ja mislim da je najveći problem američke ekonomije što proizvodnja napušta SAD i odlazii u jeftinije zemlje. Ukoliko SAD ne uspostavi dovoljno jaku vlastitu proizvodnju i ne smanji svoje troškove, naročito one imperijalističke, može propasti. Ja mislim da su greške američke politike bile tako velike da će SAD u doglednoj budućnosti izgubiti ekonomski i politički primat u svijetu. To čak nije ni loše jer ravnopravnije zemlje stvaraju ravnopravnije narode.

 

Američki predsjednik

Novi američki predsjednik Barak Obama je dobio veliku podršku od američkog naroda i možda najvažnije, od medija. Meni to govori da je nakrupniji kapital njega prihvatio kao podesnu osobu za rješavanje ekonomske krize. Kapitalisti i radnici su oboje u velikim problemima i normalno oboje žele izlaz iz krize ali naravno svako želi platiti što manju cijenu nužnih reformi. Barak Obama će svojim ljudskom kvalitetama i sposobnostima smanjivati napetosti u američkom društvu. On će predlagati socijalno ekonomske reforme koje će američki kongres i senat kao tradicionalni zastupnici liberalnog kapitalizma vjerojatno više kočiti nego odobravati iako američki sistem ovakav kakav jeste već dugo sprečava razvoj američkog društva. Ja mislim da će predsjednik Obama ipak uspjeti provesti reformu američkog zdravstvenog sistema koja će Ameriku približiti standardu razvijenog svijeta.

Amerikanci kao i pripadnici svih drugih nacija su naučeni da vjeruju da dobar demokratski izabran lider može riješiti njihove probleme. Ovdje treba prvo naglasiti da ne postoji nikakva opcija takvom vjerovanju, a drugo takvo vjerovanje je pogrešno. Praktično ne postoji nepokvarljiv čovjek zato jer moć kvari ljude. Osim toga postoje vrlo bogati ljudi koji imaju veću moć od američkih lidera. Oni vrše veliki pritisak sa svih strana na predsjednika države uvjeravajući ga da je opcija koju oni zastupaju najbolja. Predsjednik Obama je pod pritiskom takvih ljudi proglasio rat u Afganistanu pravednim iako taj rat to nikako ne može biti. Povrh toga američka politika u Afganistanu ne može ostvariti uspjeh. Ne mogu se pobijediti ljudi koji su spremni dati svoj život za ciljeve u koje vjeruju. Jedina dobra stvar koju predsjednik Obama može učiniti u Afganistanu je zaustavljanje rata ali to bi ga konfrontiralo sa vrlo bogatim ljudima koji dobro zarađuju u tom ratu i o kojima on sam uveliko ovisi.

Nadalje, predsjednik Obama pokušava pronaći izlaz iz krize u koji je američka privreda ušla restauracijom  kapitalizma. On u stvari i nema drugog izbora. Praktično nikakva opcija kapitalizmu danas ni ne postoji iako je kapitalizam nedovoljno razvijeni društveni sistem koji ima sve veće poteškoće proizvesti vlastitu stabilnost. Velike ekonomske krize koje su neminovne u kapitalizmu teško pogađaju sve ljude. Tehnički gledano postoji prostor za demokratsko unaprijeđenje kapitalizma koji može donijeti poboljšanje društva ali kapitalizam se jako približio svojim ograničenjima. Kapitalizam nije dovoljno dobar sistem. U stvari, kapitalizam je dovoljno loš sistem i zato mora biti zamjenjen. Barak Obama i svi ostali dobri lideri koji pokušavaju obuzdati liberalni kapitalizam reformama, ne mogu ostvariti značajan uspjeh zato što se kapitalizam ne može toliko unaprijediti da bi mogao formirati dobro i zdravo društvo. Poslije dobrog ali neuspjesnog lidera, razočarani narod često bira jakog desno orjentiranog lidera koji čini situaciju gorom. Najgore u svemu tome je što ljudi nemaju alternativu. Ljudi su danas nemoćni i ne postoji nikakva ideja koja bi tu nemoć uklonila. U tome leži temelj svog društvenog zla danas.

 

Nova demokratska porezna politika je nužna i ostvariva u kapitalizmu

Države planiraju i naručuju potrošnju po narudžbi. Države su najveći potrošači pa mogu najviše stabilizirati proizvodnju. Američki predsjednik Barak Obama ispravno predlaže izlaz iz ekonomske krize kroz odobravanje kredita za javne radove koji će zaposliti veliki broj radnika. Slično je postupio predsjednik Franklin Delano Roosevelt 1933 godine poslije velike depresije koja je pogodila američku privredu. On je zaposlio radnike u javnim radovima sa kojima je kroz period od 7 godina izvukao Ameriku iz krize. Ovdje treba jasno reći da se izlaz iz ekonomske krize 1933 godine i iz ove danas traži u sistemu koji je bliži socijalizmu nego kapitalizmu. To nedvosmisleno govori da je budućnost čovječanstva bliža socijalizmu nego kapitalizmu.

Ovdje treba prvo naglasiti da bi daleko bolji način izlaska iz krize bio financiranje javnih radova iz državnog budžeta koji se formira prikupljanjem poreza nego iz bankarskih kredita. Zato bi bilo dobro dopunski financirati javne radove iz državnog proračuna. Drugo, daleko je bolje kreirati državni budžet kroz demokratski proces u kojem će narod neposredno donositi ključne odluke nego prepuštati to vođama kao što je to slučaj danas. Budućnost demokracije se više neće bazirati na izabranim privilegiranim predstavnicima u parlamentima i liderima. Razvoj kompjutorske tehnologije omogućava narodu da neposredno participira u donošenju svih važnih odluka od zajedničkog interesa. Stanovništvo će tako neposredno formirati politiku društva, a na prvom mjestu ekonomsku politiku. Narod će naročito biti zainteresiran da odlučuje o makroekonomskoj politici društva. Svaki će čovjek neposredno odlučivati koliko novca iz svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Nemojte me pogrešno shvatiti. To ne znači da će svako plaćati porez koliko želi nego će participirati u formiranju državnog budžeta a zatim će se porez izdvajati iz dohodaka radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka.    

Nadalje svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novaca treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interest. Sve te grupe zajedničke potrošnje već jesu javni radovi. Oni će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravani. Ljudi će tako postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Zajednička potrošnja više neće biti otuđena od društva. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za takse i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijeditii potrebe ljudi. Ali treba naglasiti da nije od primarnog interesa kakve će odluke ljudi donositi o porezu i o načinu kako se porezni novac troši, daleko veća važnost leži u tome da se omogući ljudima da odlučuju o porezu i o tome kao se porezni novac troši. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im takvu moć oduzme.

*** 

Tehnički gledano postoji prostor za demokratsko unaprijeđenje kapitalizma koji može donijeti poboljšanje društva ali kapitalizam se ipak  približio svojim ograničenjima. Kapitalizam nije dovoljno dobar sistem. Kapitalizam je nemoralan. Kapitalizam je baziran na privilegijama autoriteta i na nemoći običnih ljudi. Privilegije su nepravedne i stvaraju otuđenje. Dokle god postoji nepravda i otuđenje u društvu ono ne može biti dobro. Kapitalizam više nije dovoljno racionalan sistem jer zahtijeva previše nepotrebnog rada. Kapitalizam ne može uspostaviti stabilnu proizvodnju i zato ne može uspostaviti stabilno društvo. Zato kapitalizam nema perspektive.  

Kapitalizam se muči u proizvodnjom zasićenom društvima dok u neimaštini dobro prosperira. Zato kapitalizam često traži pomoć u ratovima u kojim uništava sve pa praktično pokreće svoj razvoj iz početka. Kapitalizam se može izvući iz kriza ali ne treba razmišljati o tome kako da kapitalizam preživi nego o kreiranju daleko boljeg sistema za sve ljude nego što je to kapitalizam. Taj sistem mora oduzeti moć autoritetima i dati je ljudima. Ja sam predložio takav sistem ali on se toliko razlikuje od svih postojećih modela da ga ljudi ne mogu lako prihvatiti iako bi svi živjeli daleko bolje.

 

Novi društveni sistem: Humanizam 

Sve političke i ekonomske mjere koje sam do sada spomenuo moguće je primijeniti u kapitalizmu. Novi ekonomski sitem koji sam predložio prihvaća postojeći model tržišne ekonomije. Privatne kompanije će nastaviti da posluju na isti način kao i danas. Velike promjene će nastati u javnim poduzećima. Ona će organizirati novu proizvodnju daleko produktivniju nego što je mogu ostvariti privatne kompanije.  

U kapitalizmu je izgrađeno mišljenje da je država loš privrednik. U tome je do danas bilo dosta istine. Razlog treba tražiti u privilegiranijim radnim mjestima radnika u državnom sektoru u odnosu na privatne kompanije. Slijedeći filozofiju koja neispravno tumači prava radnika na rad, radna mjesta u državnom sektoru su u pravilu jako zaštićena u odnosu na privatne kompanije. Radnici teško mogu izgubiti posao čak i ako jako slabo rade za razliku od radnika u privatnim kompanijama. Osim toga slijedeći neispravno filozofiju jednakosti među ljudima, radnici u javnim ili državnim kompanijama za razliku od radnika u privatnim kompanijama nisu dovoljno dohodovno stimulirani da bolje rade.  Dobar rad često nije bolje plaćen nego loš rad. Radnici u državnom sektoru, naročito rukovodioci, često mogu više profitirati pomoću korupcije na štetu kompanije nego iz svog rada.  Državna preduzeća gube produktivnu bitku sa privatnim kompanijama i zarade su u državnim kompanijama manje. Privilegirana radna mjesta, loša dohodovna politika i korupcija stvaraju loše poslovanje državnih kompanija. Ali po strukturi proizvodnje državne kompanije se gotovo ni po čemu ne razlikuju od kapitalističkog oblika privređivanja i zato rezultat rada državnih kompanija ne mora biti slabiji nego što ga imaju privatne kompanije. Dapaće on može biti i znatno bolji.

Ali iako su privilegije radnika u privatnim kompanijama manje od radnika u javnim kompanijama, one i dalje postoje. Zauzeta radna mjesta u privatnim kompanijama nisu dostupna drugim radnicima čak i kada bi drugi radnici mogli biti produktivniji od postojećih. Osim toga postoje radna mjesta u privatnim kompanijama koja su dohodovno nagrađena više nego što bi to radnici na slobodnom tržištu tražili. Zašto je to tako? Kapitalisti trebaju tampon zonu između sebe i eksploatiranih radnika koja je na prvom mjestu bezuvjetno poslušna a na drugom mjestu ona opravdava nejednakost i tako daje stabilnost kapitalizmu. Kapitalizam još uvijek nema dovoljno razvijen mehanizam nagrađivanja dobrog rada jer dohodovne nagrade nisu pravedno raspodjeljene. Osim toga kapitalizam ima potpuno nerazvijen sistem kazni za loš rad. Možda se to najljepše može vidjeti na primjeru rukovodećeg kadra američkih korporacija. Oni bivaju kompenziran sa otpremnim paketima u milionskim dolarskim iznosima čak i ako svojom nesposobnošću oštete svoje kompanije. Generalno rečeno, ja ne vidim drugi razlog tome nego da su ti rukovodioci upleteni u veliki nemoral a ponekad čak i u kriminal. Takve otpremnine vjerojatno služe da im zatvore usta. To je svakako oblik korupcije koji ne daje dobru perspektivu  privatnim kompanijama i kapitalističkom sistemu.

Privilegijama svih vrsta se mora stati na kraj. Dobra privreda zahtijeva potpuno ukidanje privilegiranih radnih mjesta. Treba štititi ekonomsku egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Potrebno je omogućiti pristup svakog radnika do svakog radnog mjesta. To će se ostvariti davanjem najboljem radniku na raspolaganju pravo na rad na svakom javnom radnom mjestu. Također treba razviti objektivan sistem nagrađivanja svakog radnika za dobar rad i sistem kazni za loš rad. Ove mjere će izgraditi dobru budućnost privređivanja.

 

Nova raspodjela rada je nužnost

Kako države budu davale financijsku pomoć privatnim kompanijama tako trebaju postajati suvlasnici tih kompanija. Tako će se najvjerojatnije privatne kompanije postepeno pridruživati kompanijama u državnom vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kompanije u državnom vlasništvu će prihvatiti potpuno novi ekonomski sistem koji će biti daleko produktivniji od privatnih kompanija. Na prvom mjestu promjene će zahvatiti raspodjelu rada. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika za rad na svakom radnom mjestu. Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na svakom radnom mjestu u svakom trenutku će dobiti posao. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. To je ideja. Kako učiniti da takva promjena donese najveće moguće pogodnosti i najmanje moguće nepogodnosti društvu je samo tehničko pitanje. Ja sam razvio prilično dobro rješenje u svojoj knjizi “Humanizam” ali ono će se vjerojatno znatno više razviti kroz praksu. 

Ovakav oblik raspodjele rada prirodno zahtijeva izjednačenje broja radnih mjesta sa brojem radnika jer bi u suprotnom moglo doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Novi sistem će ostvariti punu zaposlenost radnika. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Također, u novom sistemu će svako radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada formirati objektivnu mjeru neposredne vrijednosti rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati cijene svojih tekućih radova, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom.  

Sistem ne bi imao nikakvog smisla ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za željena radna mjesta budu nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli ostvariti. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. O tome ću više govoriti kasnije u ovom članku. 

Ni jedna ekonomija ne može biti više produktivna od one gdje svaki posao dobije najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke tako da će ista biti prisiljena na povlačenje. Također, radnici više neće biti zainteresirani da rade u privatnim kompanijama zato što tamo oni nemaju dovoljno slobode da biraju poslove, niti nemaju dovoljno slobode da odlučuju o svojim dohodcima i raspodjeli profita. Kao kruna, radnici će u novom sistemu sudjelovati u raspodjeli profita što u pravilu nije slučaj u privatnim kompanijama. Vrlo brzo poslije početka implementacije ovakvog sistema privatne kompanije će biti prisiljene da se povuku i pridruže novom sistemu. 

 

Definiranje vrijednosti produktivne moći čovjeka je nužnost

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati i prihvatiti sve oblike vrijednosti koje su važne u društvu ili bi trebale biti važne u društvu. Zatim je potrebno utvrditi koliko takvih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Sumu svih vrijednosti koje čovjek za svog života ostvari, prikazanu pomoću numeričke veličine, možemo nazvati produktivna moć čovjeka. Uzevši u obzir da većina ljudi vjerojatno neće biti voljna da njihova produktivna moć bude uspoređivana sa produktivnom moći drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći. 

Vrijednost produktivne moći čovjeka će na prvom mjestu uključiti kapitalističke vrijenosti kao što su: nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti. Ova mjera će u stvari najviše ličiti na slobodno udruživanje privatnih preduzimača iako će se svi oni udruživati pod žestokim pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti akcije udružene kompanije. Oni će pronaći interes i u tome što će velika kompanija biti stabilnija na promjene konjunkture. To bi u principu značilo da će dotadašnji vlasnici kompanija ostvarivati manje profite u slučaju dobrog poslovanja ali i manje gubitke u slučaju lošeg poslovanja jer će velika kompanija pokrivati poremećaje dobiti nastale na tržištu. Osim toga proizvodnja takve kompanije će biti prilično stabilna zato što će se sve više bazirati na narudžbama potrošača. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija mogli udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma.

Pomoću produktivne moći čovjeka moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene ekonomske produktivnosti u procesu proizvodnje. Radnici će dijeliti profite u javnim poduzećima proporcionalno numerički predloženoj odgovornosti koju će oni sami predložiti za svoj rad. Ovo je ideja koju ovdje samo dajem na znanje jer se ona kao i većina novih ideja koje se spominju u daljem tekstu, ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja knjige Humanizam i analize. Veća predložena odgovornost radnika će u slučaju porasta profita poduzeća ostvariti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u jedinicama koje će se pridodati ukupnoj vrijednosti produktivne moći radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.  

***

Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti kapitala. Čovjek treba da postane najveća vrijednost i tu orjentaciju je moguće stimulirati pomoću vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Osim veličine koja prikazuje produktivnu moć čovjeka proizašlu iz kapitala i rada, potrebno je prihvatiti i dodati produktivnoj moći čovjeka vrijednosti kao što su čovjek za sebe, njegovo obrazovanje, radno iskustvo, doprinosi koje je dao i nagrade koje je primio za stvaranje vrijednosti u društvu. Udruživanje različitih oblika vrijednosti će zahtijevati široku studiju i zasigurno teške pregovore u društvu. Ipak poslije nekog vremena bi se mogli kreirati novi demokratski regulirani standardi za sve oblike vrijednosti koje čovjek može napraviti u društvu. Takva regulacija će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim pasusima.

Ukoliko bi društvo željelo stimulirati obrazovanje ono će povećati nagrade za više obrazovanje u nekoj vrijednosti koja prikazuje produktivne moći čoveka. Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da nagradi roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. I obratno, ukoliko neka regija ima previsoki natalitet, društvo može odlučiti da kazni roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti produktivne moći čovjeka.  

Vrijednost produktivne moći čovjeka će biti specijalno ugrožena ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona vrijednost njegove produktivne moći će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost produktivne moći čovjeka učiniti znatno bolnijim nego što to bi to bio zatvor, tako da zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost svoje produktivne moći on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period. 

Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će pomoću nagrada i sankcija na čovjekovu produktivnu moć utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija.

 

Demokratska anarhija je nužnost

Demokratska anarhija je novi oblik društvenog odnošenja u kojem svaki čovjek ostvaruje jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Svaka povoljna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti mali porast u vrijednosti njegove produktivne moći. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Ukoliko se društvo bude plašilo od takve slobodne moći pojedinaca tada se moć ocjenjivanja može smanjivati. Čak i ocjena u vrjednosti od samo jednog centa može biti dovoljna za unapređenje društva.

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je privilegirani status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo ocjenjivanja i da će davati vlastite ocjene neovisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti veliku neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

Ljudi će ocjenjivati druge ljude slobodno. To znači da nemoralna osoba može nečasno ocijeniti druge ljude ali to ocjenjivanje neće biti značajno zato što individualna ocjena u iznosu od jednog dolara ne može nikome nanijeti štetu. Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima. Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispavi svoje ponašanje prema svim ljudima. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavci više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi oni će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo. 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da će ljudi koji podržavaju politiku takvog predsjenika zasigurno dati takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. Moguće je zakonom onemogućiti ljude da obavljaju bilo kakve javne rukovodeće funkcije ukoliko imaju više negativnih nego pozitivnih ocjena. Takva mjera bi riješila praktično sve probleme u društvu.

Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: "Tiha rijeka brege valja". Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. To će kreirati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. To će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, vojsku, pa čak i države. Niko ih više neće trebati. Formirati će se perfektno društvo i svako će to uvidjeti. Ostvariti će se prosperitet iznad najsmionijih očekivanja danas.

*** 

Vrlo je razumljivo i poželjno da vrijednost produktivne moći čovjeka postane jako važna u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se na prvom mjestu ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu vrijednosti koja prikazuje njegovu produktivnu moć. Ovdje se radi o velikoj promjeni demokratskog sistema. Danas ljudi imaju samo pravo izbora svojih predstavnika u parlamentima. Oni nemaju mogućnost ni pravo da sudjeluju u donošenju bilo kakvih drugih odluka od njihovog interesa u društvu. Mi trebamo ovdje kompromis jednako prihvatljiv svima. Neka svaki čovjek dobije pravo da odlučuje o bilo čemu u društvu ali neka to pravo zaradi vlastitim doprinosom u razvoju vrijednosti u društvu. Sistem predlaže nejednako pravo glasa koje treba biti prihvaćeno  koncenzusom političkih partija. Ono će u stvarnosti doprinijeti razvoju demokracije jer će društvo po prvi puta dobiti priliku da neposredno odlučuje o svim pitanjima od vlastita interesa.

Drugo, svaki čovjek treba da dobije dohodak za rad u javnim kompanijama proporcionalan vrijednosti njegove produktivne moći. Vrijednost produktivne moći čovjeka će predstavljati humanistički oblik akcija. Ta mjera će dopunski ohrabrivati stanovnike određene regije da dobrovoljno udruže svoja privatna poduzeća u jedno veliko ”humanističko” poduzeće.

Treće, produktivna moć čovjeka se mora nasljeđivati kroz generacije da bi mogla biti prihvaćena. Uvodjenjem ovakvih mjera, svaki će član društva prihvatiti produktivnu moć čovjeka kao veliku vrijednost što će značajno doprinijeti stabilnosti i razvoju društva.

 

Ekonomska sigurnost ljudi je nužnost

Kapitaliste uopće ne zanima kako će potrošači zaraditi novac za kupovinu robe koju proizvode iako bez toga nema opstanka kapitalističkim poduzećima. Liberalni kapitalizam ne želi voditi računa o gubitnicima i to je još jedan razlog zašto kapitalizam mora otići u povijest. Novi sistem će osigurati ekonomsku neovisnost svakog pojedinca kao preduvjet ostvarenja slobode i opstanka društva u cjelini. Samo jedan nedovoljno ekonomski zbrinut pojedinac može ugroziti cijelo društvo. Osim toga u sistemu radne konkurencije je potreban veći stupanj ekonomske sigurnosti i stabilnosti nego što postoji danas i zato će svaki stanovnik primati nekakav dohodak. Visina individualnog dohotka će u prvom redu ovisiti o vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka, zatim o cijeni tekućeg rada i ostvarenju predviđene produktivnosti.  

Narod također može neposredno utvrditi visinu minimalnog dohotka. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će odrediti visinu minimalnog dohotka. Ukoliko u društvu ne bi postojao dovoljan interes za radom, narod može smanjiti minimalni dohodak što će povećati radni interes i obratno, ukoliko radni interes bude preveliki narod može neposredno ujednačavati visine dohodaka što će smanjiti dohodovni interes za radom.  

Društvo u cjelini će garantirati ekonomsku sigurnost i stabilnost svakom pojedincu. To će ukloniti strah koji danas vlada svijetom. Kada se ljudi ne bi plašili za vlastitu ekonomsku budućnost oni bi trošili novac što bi brzo izvuklo današnju ekonomiju iz krize. Ali kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi. Osim toga obnova potražnje bi predstavljala samo izlaz iz ekonomske krize kapitalizma. Dugoročno gledano to ipak nije dovoljno dobar izlaz iz krize kapitalizma jer je potrošnja već danas uveliko prekomjerna u razvijenom svijetu. Dugoročno gledano izlaz iz krize treba tražiti u promjeni sistema vrijednosti koji danas vlada.

 

Svakom prema potrebama je budućnost čovječanstva

Sa vremenom će ljudi spoznati da je zajednička potrošnja značajno racionalnija i stabilnija od individualne potrošnje pa će iz vlastitog bruto dohotka neposrednim odlukama izdvajati više novaca za porez. Što ljudi budu više novaca usmjeravali za potrebe poreza to će više robe i usluga namijeniti za potrebe zajedničke potrošnje društva. To je ona potrošnja koja u najrazvijenijim demokracijama svijeta najviše odlazi za potrebe naoružavanja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U novom sistemu ratovanje više neće biti moguće.  Ljudi će usmjeravati novčana sredstva za potrebe zajedničkog društvenog standarda. Tu se radi o ogromnim količinama novca koji mogu značajno poboljšati standard društva. Novi sistem će tako omogućavati uvođenje besplatne individualne potrošnje. Neke države danas imaju besplatno obrazovanje, neke besplatno zdravstveno osiguranje, neke države dijele besplatno neku robu i provode besplatno neke usluge. Zašto novi sistem to ne bi mogao puno više?

Ljudi će se jako promijeniti u novom sistemu. Ja mislim da će jednog dalekog dana, zbog potrebe ostvarenja stabilnije i racionalnije ekonomije, svi ljudi svojom slobodnom voljom alocirati sav novac iz svojih bruto dohodaka za potrebe poreza. Tada će sva roba postati besplatno dostupna svim ljudima. Roba će izgubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost a upotrebna vrijednost robe će ostati. Ona će vrijediti isto kao što danas vrijedi zrak. Ovdje se ne radi o utopiji ili o nasilju nad ljudima nego o razvijenom tehničkom sistemu koji će slijediti potrebe ljudi. Ukoliko samo jedan čovjek bude želio zadržati svoj dohodak tada se teoretski, sistem potpuno besplatne robe neće moći primijeniti. 

 

Zaključak

Nova ekonomija će prirodno nastupiti, ona će odstraniti nedostatke kapitalizma i osigurati daljnji razvoj civilizacije. Ona će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na narudžbi potrošača pa će biti stabilna. Ona će spustiti tržišnu konkurenciju sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nema produktivnije privrede od one u kojoj svako radno mjest dobija najbolji radnik  i zato će kapitalizam otići u povijest. Nova ekonomija će ukinuti nepogodnosti kapitalizma i donijeti će znatno veće pogodosti društvu. Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe čovjeka.

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe i ljudi će uživati u radu. Ljudi će biti slobodni. Sloboda je stanje kad ne morate tražiti dozvolu za ono što činite od nikoga osim od vlastite savjesti. Naravno sloboda je uvjetovana posjedovanjem savjesti. Savjest će se graditi na velikom stupnju definirane odgovornosti ljudi. Odgovornost će biti tako velika da će se ljudi bazirati svoje međusobne odnose  u kooperaciji na svim nivoima i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati otuđene vrijednosti koje su autoriteti nametali kroz povijest i učit će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Tada će ljudi uvidjeti gdje su stvarne vrijednosti. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa njihovom mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

Jednom će se ovaj sistem usvojiti u nekoj manjoj društvenoj zajednici. Ljudi će učiniti tu zajednicu prekrasnim mjestom za život. Kada ostatak svijeta to uvidi neće imati drugog izbora nego da je slijedi. Novi sistem će u cijelom svijetu uspostaviti dobro i zdravo društvo. On će izgraditi svijetlu budućnost čovječanstva. Na kraju bih naglasio da predloženi sistem ne samo da predstavlja najbolje rješenje za budućnost čovječanstva već ujedno predstavlja i jedino dobro rješenje. Sistem koji sam preložio će donijeti blagostanje bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti društva. Najveći problem je vrijeme potrebno da ljudi taj sistem razumiju, prihvate i implementiraju.

 

Aleksandar Šarović

6 Januar 2009

 

Reference:

Overdose: The Next Financial Crisis  Režiser Martin Borgs je napravio svjež pogled na najveću ekonomsku krizu našeg doba: na onu koja je tek pred nama.

Zeitgeist: Addendum - dokumentarni film Petera Josepha, koji duboko ulazi u srž problema kapitalizma iako film ne nudi dovoljno efikasno rješenje za otklanjanje tih problema. Titlovano na hrvatskom.

Credit As A Public Utility: The Solution to the Economic Crisis videosnimak govora bivšeg službenika američke vlade Richarda C. Cooka koji oštro kritizira američku federalnu banku.

 

Natrag na početak

            

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada            Last updated: November 13, 2013
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com