2.2.2              Kapitalizam

Višepartijski oblik demokracije
 
Nasilno preuzimanje vlasti je nepogodno jer zahtjeva visoki stupanj destruktivnosti. Osim toga nova vlast je zbog organiziranja, sprovođenja i osiguravanja društvenog prevrata, u pravilu autokratska i stoga proširuje otuđenje u društvu sa svim nepogodnim pojavama. 

Društvo na višem stupnju znanja, svjesno destruktivnosti koje donosi autokratski oblik vlasti, formira promjene društvenih odnosa mirnim putem, obostranim ustupcima vlasti i sljedbenika. U takvom društvu, autokratska vlast prihvaća da daje veće slobode i veća prava podređenim članovima. Za uzvrat, autkratska vlast dobija kompenzacijske ustupke u nekim drugim oblicima pogodnosti koje su proporcionalne pogodnostima vladanja.
 
Monarhije u Evropi koje su se odrekle apsolutne vlasti u korist parlamentarne demokracije, zadržale su svoj privilegirani status, titule, posjede i nerijetko utjeću na kreiranje državne politike. Monarsi koji se nisu dobrovoljno odrekli vlasti izgubili su svoje privilegije, posjede pa često i život. 

Društvo svijesno nepogodnosti autokratskog društvenog uređenja razvija opoziciju vlasti i formira višepartijski sistem. Slobodno organizirani pojedinci u partijama formiraju programe društvenih odnosa i proklamiraju ih društvu objašnjavajući sve aspekte i prednosti takvih programa. Glasači na izborima odabiru program partije koji im ponudi najveće pogodnosti. Stranka koja dobije najviše glasova na izborima preuzima vlast u društvu.  

Vlast u višepartijskom sistemu nastoji formirati i sprovesti pravila društvenog djelovanja tako da ista u što većoj mjeri odgovaraju društvu. Rukovodstvo koje ne uspije zadovoljiti potrebe društva gubi njegovo povjerenje pa tako i vlast na slijedećim izborima. Višepartijski oblik vlasti uglavnom osigurava smjenjivanje rukovodstva mirnim putem, bez destruktivnih pojava u društvu što je velika prednost sistema.  

Veliki nedostatak višepartijskog sistema leži u činjenici da uspješne partije u praksi prvenstveno slijede interese moćnih bogatih ljudi. U razvijenom svijetu veliki donatori financiraju sve utjecajne partije i zato imaju utjecaj na donošenje odluka unutar takvih partija. Političari koji vode političke partije su prolazni i zato su vrlo skloni korupciji. Nije nužno u pitanju novac, moguće ih je korumpirati primamljivim radnim mjestom, karijerom, zaradom ili čak samo prijateljstvom. U nemoralnom društvu korupcija može poprimiti oblik priznanja i tada gotovo da nema čovjeka koji joj se može suprotstaviti. Moćni bogati ljudi lukavo nameću svoje interese i tradicionalno lijevim radničkim partijama. Kao rezultat, sve manje utjecajnih partija podržava interese radnika, obespravljenih, siromašnih. 

Ako se poneki političar pokuša suprotstaviti interesima bogataša, nailaziti će na prepreke na svakom koraku. Navodno slobodna, utjecajna sredstva javnog informiranja u razvijenom svijetu se nalaze u vlasništvu vrlo dobro organiziranih bogataša i tako naravno zastupaju njihove interese. Ta sredstva javnog informiranja će neposlušnog političara optužiti da ne radi dobro svoj posao, naći će mu neki porok, splesti intrigu. Političar koji se pokuša suprotstaviti bogatašima naprosto mora odustati ili je njegova karijera završena. Koliko god programi utjecajnih partija imaju javni interes na kraju oni provode politiku u korist bogataša. 

Bogati donatori su pomoću političkih partija kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Obzirom da je "društvo koje ne zna" povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja takvog sistema.  

U takvom sistemu čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koja određuju njegovo djelovanje i mišljenje. Pod utjecajem enormne suptilne propagande on prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao da bude, tim više jer otuđeno društvo odbacuje svakog člana koji ne prihvaća usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost takvog sistema. Takav čovjek u pravilu izabire partije koje podržavaju programe bogatih donatora i tu se krug demokratske farse zatvara.
 
Zavladavši političkim sistemom bogataši kreiraju ekonomsku politiku kakvu žele. Oni donose odluke o kreditiranju svojih država a zatim ih sami i kreditiraju. Najbogatija zamlja svijeta Amerika je uz njihovu intervenciju postala najzaduženija zemlja svijeta jer nacionalni dug po stanovniku iznosi više od $20.000. Preciznije na http://www.publicdebt.treas.gov/opd/opdpenny.htm. Vlasnici glavnice tog duga su najbogatiji ljudi svijeta i najvjerojatnije ih nema puno.
 
Najbogatiji ljudi svijeta su vlasnici Američkih federalnih rezervi. Oni stvarno proizvode novac, čak imaju privilegiju da naručuju emisiju američkih dolara. Malo ljudi zna da su Američke federalne rezerve u privatnom vlasništvu i kada ih vlada SAD želi koristiti vraća ih pod uvjetima koji vlasnici kapitala određuju. Nema sigurnijeg investiranja nego u državu. Nema ni veće moći od toga. Nema ni sigurnije eksploatacije društva od toga.  

Ako neko pokuša pronaći imena tih ljudi naići će na beskrajne prepreke jer oni ne žele da se zna koliko su bogati. Ti ljudi kriju svoje vlasništvo tajnim registriranjem kompanija u raznim zemljama svijeta uključujući Delaware u USA. Osim toga oni kriju svoje vlasništvo iza imena korporacija koje posjeduju druge korporacije. Ipak može se pretpostaviti da među njima prednjači porodica Rothschild jer ista dominira svjetskim financijama stoljećima. Teško je reći koliko još stvarno moćnih porodica postoji jer su lukavo potpuno neeksponirane. Ipak, moja procjena pretpostavlja da je nekoliko porodica steklo takvu financijsku moć da mogu vladati svijetom. Prateći aktivnosti država u svijetu stjeće se dojam da oni imaju najveću kontrolu nad SAD i Velikom Britanijom a odatle vrše pritiske na cijeli svijet. Ta vlast je tajna, i zato je praktično nesmjenjiva. Eksponirane porodice kao što su Rockefeleri su po mom mišljenju manje utjecajne iako često otvoreno nameću svoje ciljeve američkim liderima. Pitam se dali oni javno zastupaju interese takve grupe? Novonastali bogataši poput Bill Gatesa koji su javno prezentirani kao najbogatiji ljudi svijeta su daleko, daleko siromašniji od svjetskih vladara i nemaju nikakvog utjecaja na svjetsku politiku. 

Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje neosporno vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Oni propovijedaju sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Privilegije se baziraju na kontroli informacija i na enormnom kapitalu sa kojim lako mogu potisnuti konkurenciju. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se lijepo vidi na primjeru Amerike.
 
Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj ljudi i gladuju. U njoj ima stotine hiljada ako ne i milioni beskućnika. U njoj prosječni stanovnik živi skromno. On dobija osnovno obrazovanje koje mu omogućava da radi samo najjednostavnije poslove, koje ima zadatak da ga učini poslušnim konzumentom. Radi vrlo teško po cijele dane za malu nadnicu i još je u stalnom strahu od gubitka posla. On u pravilu nema zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo (Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje). Penziju sam štedi uz veliko odricanje tokom radnog vijeka. U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, zaradio je 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije. Da, dobro ste pročitali. 

Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike uglavnom ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Iako je sistem izrazito represivan ne pokazuje nikakvu tendenciju pada kriminala već nasuprot svake nedjelje više od 1600 stanovnika SAD biva zatvoreno nego pušteno na slobodu. Tu se radi o gotovo 5 miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema. Amerika je jedina zemlja u svijetu gdje otuđena djeca ubijaju djecu po školama. 

Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa najvećom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala u svijetu, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrđi samoubistvo. Amerika je tužna zemlja. Više o tome na http://www.michaelparenti.org/HiddenHolocaust.html. Ovdje je prikazana najrazvijenija zemlja svijeta. 

Ne treba veći dokaz od ovoga da je i današnji kapitalistički višepartijski sistem nedemokratičan jer suštinski predstavlja prikrivenu diktaturu. Tako je i u višepartijskom sistemu stvarno odlučivanje otuđeno od stanovništva pa isti doprinosi otuđenju društva. Čovjek nema nikakav uticaj na formiranje pravila zajedničkog kretanja. Čovjek ostaje nemoćan. 

 
Kapitalistička proizvodnja 

Tržište roba ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Slobodni proizvođači vode konkurensku borbu količinom i kvalitetom proizvoda sa kojom društvo u cjelini ostvaruje veće pogodnosti.  

Vlasnici kapitala su prisiljeni da odgovorno usmjeravaju proizvodnju jer za svaki neuspjeh podnose odgovornost gubitkom vlastitog kapitala. Radnici su prisiljeni da rade odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku prisilu koja uglavnom donosi veliku produktivnost ali i nepogodan rad. 

Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili danas informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje.  

Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača pa tako i veću kupovnu moć potrošača i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.
 
Kako svaki rast ima svoj kraj tako velika produkcija tržišne privrede može zasititi tržište i smanjiti potražnju za proizvodima rada. Smanjena potražnja donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda. Iz tog razloga tržišna privreda je prisiljena da razvija potrošački mentalitet društva. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produk­tivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnom obliku privređivanja donosi smanjenu novčanu dobit poduzeća što smanjuje profite vlasnicima i dohotke radnika. Tada opada kupovna moć društva pa se smanjuje i potražnja za proizvodima rada što obnavlja nepogodne procese u proiz­vodnji.  

Kada dođe do veće recesije kompanije su prisiljene otpuštati radnike do obustave proizvodnje. U recesiji proizvodnje tržišne privrede se javljaju daleko veće razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu nego što društvo koje teži vlastitom prosperitetu treba dozvoliti. Sa jedne strane postoje ljudi koji nemaju osnovna prava a sa druge su bogati moćnici koji odlučuju o sudbini svih. To svakako nije dobra osnova za formiranje bolje budućnosti.  

Tržišna privreda nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Ona ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Takvo stanje prisiljava kapitalistička poduzeća da udružuju rad i sredstva za proizvodnju kako bi povećali svoju moć i tako lakše prebrodili kolebanja konjunkture i pobijedili konkurenciju. Vlasnici kompanija koji udružuju kapital postaju suvlasnici zajedničkog poduzeća ili korporacije proporcionalno uloženom kapitalu koji se određuje akcijama. Oni ostvaruju pravo odlučivanja u poduzećima i ostvaruju profit proporcionalno količini posjedovanih akcija. 

Slobodno tržište omogućava najboljem proizvođaču da postane pobjednik a svi ostali su osuđeni da postanu gubitnici. Ukoliko društvo ne osigura gubitnicima pravo na normalan život neće ga imati ni pobjednici. Danas se vlasnici korporacija oslobađaju državnih stega i proizvode robu tamo gdje je najjeftinija radna snaga. Tako potiskuju konkurenciju i vuku enormne profite. Naravno, kapitalisti nemaju nikakvu mogućnost niti osjećaju potrebu da vode brigu o gubitnicima. Problem je naročito naglašen na svjetskom nivou gdje ne postoje nikakvi socijalni programi koji bi štitili radnike od gubitka posla u tom stvarno okrutnom takmičenju. Tržište je uglavnom rješavalo takve probleme sa mnogo bola ali ono više ne može riješiti taj problem. Gubitnici u tom natjecanju nisu više pojedinci već se čitavi regioni i države nalaze u izuzetno teškom položaju. Proces je poznat pod nazivom Globalizacija i oštro mu se suprotstavljaju ljudi željni pravde i stabilnosti u svijetu.  

Udruživanje će se bez obzira na neke današnje administrativne prepreke po svojoj prirodi razvijati do formiranja monopolnih proizvođača na svjetskom nivou. Tu najvjerojatnije leži budućnost ekonomije jer se tako lakše planira i realizira stabilna proizvodnja. Međutim takva ekonomija će nužno zahtijevati veliku reformu u raspodjeli rada i rezultata rada koja će osigurati stabilnost i produktivnu orjentaciju društva. Ovo je veliki problem zato što današnje društvo nema nikakvu ideju kako da to uspješno ostvari. Ukoliko se današnja politika nastavi monopolna preuzeća bi stjecala kompletan profit dok ostatak svijeta nebi mogao osigurati novčana sredstva za život. Vlasnici takvih preduzeća bi imali ogromnu moć u svijetu dok bi ostatak svijeta bio potpuno obespravljen.

Već danas smo svjedoci stvaranja tako velikih ekonomskih razlika među ljudima i državama kakve nikada nisu postojale. Tu se naziru veliki problemi u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Jedna veća ekonomska kriza može lako uzrokovati ratove očajnika svugdje u svijetu. To govori da je ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva i da je došlo vrijeme da nastupi novi ekonomski sistem. 

Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će sasvim sigurno dovesti ljude pred stvarnu borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije nesumnjivo dovesti do beskonačnih ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. Ukoliko ste privilegirani geografskim i statusnim položajem i ukoliko vas je otuđeni život učinio okrutnim vi to možete zvati prirodna selekcija. Ali mi koji sebe nazivamo ljudskim bićima to moramo spriječiti formiranjem daleko boljeg društva. 

Razvoj proizvodne tehnologije zahtjeva sve manji broj radnika za ostvarenje jednake produktivnosti. Nema potrebe ni mogućnosti za stalan porast produktivnosti. Jednog dana, vjerojatnije prije nego kasnije, biti će nužno i stvarno dobrodošlo skraćivanje radnog vremena da bi se mogla kreirati radna mjesta za sve radnike i da bi se mogla povećati kvaliteta života. To je težak zadatak za kapitalizam. Pokraj toga budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija, država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva. 
 

Neoimperijalizam 

Bogataši su u Americi kreirali majstorski proizvod svojih interesa i nastoje da nametnu takav sistem cijelom svijetu. Oni posjeduju međunarodne i većinu velikih banaka po svijetu. Udružuju se u MMF i Svjetsku banku koje kreditiraju cijeli svijet. Tako udruženi imaju monopol i zato mogu postavljati uvjete za dodjelu kredita kakve žele. Također oni svoju ogromnu financijsku moć koriste ne birajući sredstva za ostvarenje cilja. Oni naređuju, ucjenjuju, potkupljuju utjecajne ljude u cijelom svijetu i tako uglavnom svugdje ostvaruju kontrolu. Ukoliko se neka država protivi njihovim interesima oni ne žale truda da je destabiliziraju. Kao gospodari Amerike oni su direktno ili indirektno imali svoj utjecaj u gotovo svim ratovima i prevratima koji su se dogodili u svijetu poslije drugog svjetskog rata.
 
Njihova organiziranost se lijepo vidi u načinu kako su nametnuli svoj poredak u zemljama istočne Evrope. Nije sporno da su socijalistički sistemi bili u velikoj krizi, niti da je pokrenut ogroman propagandni mehanizam koji je ugrožavao poretke u tim zemljama. Malo je teže dokazati činjenicu da su oni vjerojatno direktno pokretali revolucije u svim tim zemljama. Američki bogataš George Soroš koji sebe naziva filantropom je poklonio milijardu dolara zemljama istočne Evrope u svrhu razvoja “otvorenog društva”. Tko dobro poznaje kapitalistički sistem, vrlo dobro zna da tu nema nikakve filantropije niti humanizma, tu se radi samo i isključivo o ekonomskom interesu. Količina novca bespovratno dodijeljena zemljama istočne Evrope ne može potjecati samo od Georga Soroša iako on vjerojatno posjeduje mnogostruko veću količinu novca. Ona ukazuje na visoki stupanj organizacije svjetskih bogataša.
 
George Soroš je vjerojatno samo javni predstavnik organizacije nedostupne za javnost koji nema pravo samostalnog odlučivanja. Ako mislite da je takva organizacija nelegalna onda ste vjerojatno u krivu jer ti ljudi imaju moć iznad zakonodavnih tijela u zapadnim državama. Oni mogu učiniti legalnim gotovo sve što im treba. Oni također imaju moć iznad vaših misli kroz beskonačnu organiziranu propagandu tako da prosječan čovjek nikada neće postaviti pitanje o legalnosti takve organizacije čak i ako ona postane poznata javnosti što je jako nevjerojatno. 

Velike donacije su dale zapadnim bogatašima mogućnost da vrše utjecaj na kreiranje unutrašnje politike u zemljama istočne Evrope. Prvi zahtjev “otvorenog društva” je bio uvođenje slobodne štampe koja je uistinu postala slobodna od državne strukture ali ne i od stranih utjecaja. Iza fasade javnog dobra, sredstva javnog informiranja su počela propagirati interese svjetskih bogataša. Tako su svjetski moćnici stekli mogućnost da direktno kroje unutrašnju politiku tih država. Ubrzo je uslijedio zahtijev za uvođenjem višepartijskih izbora, zatim drastično i ubrzano uvođenje tržišne privrede koja je rezultirala zatvaranjem nedovoljno rentabilnih pogona, nezaposlenošću radnika, znatno većim radnim opterećenjem zaposlenih radnika i ukupnim padom životnog standarda.  

Poslije degradacije inače loše socijalističke privrede, istočno evropske zemalje su neophodno trebale nove kredite a specijalni uvjeti za dodjelu kredita im neće dozvoliti da se izvuku iz nepovoljnog položaja. Sve što u tim zemljama vrijedi svjetski bogataši su jeftino otkupili ili će pod pritiskom jeftino otkupiti. Tako su zemlje istočne Evrope postale ekonomske kolonije. Tako će novac uložen za potrebe “otvorenog društva” biti višestruko povraćen eksploatacijom tih zemalja. Dozvoliti ulaz Sorošovom “otvorenom društvu” u zemlju, značilo je defakto dozvoliti ulaz neprijatelju. Sa druge strane nije bilo puno opcija, ne dozvoliti mu ulaz značilo je trpjeti neugodne organizirane pritiske iz zapadnog svijeta. Ne treba biti oštrouman pa pretpostaviti da u tim zemljama planiraju lošiji život neprivilegiranog stanovništva nego u Americi gdje je život već dovoljno neprihvatljiv. 

Američki porezni obveznici financiraju njihovu ogromnu armiju koja čuva njihov poredak u svijetu. Rat protiv Iraka je lijep primjer koji to potvrđuje. Rat je pokrenut da bi se zaštitilo pravo vlasnika korporacija na eksploataciju nafte u Kuvajtu. Vlasnici korporacija su poslali američke vojnike da gube svoje živote zbog njihovog privatnog interesa. Ali nisu vlasnici korporacija platili rat nego američki porezni obveznici i porezni obveznici zemalja članica NATO-a. Vlasnici korporacija su još i zaradili na prodaji oružja američkoj vladi koje su koristili za svoj privatni rat. Rat je naravno prikazan kao pobjeda Amerike, “demokracije” a ne vlasnika korporacija koji su jedini profitirali. Ali to nije dovoljno, uskoro će cijeli razvijeni svijet financirati njihovo širenje NATO-a. Tako će svjetski bogataši dobijati nove besplatne vojnike koji će osiguravati i prema potrebi širiti njihov poredak još bezobzirnije.  

Moć vlasnika korporacija je veća nego bilo kojeg imperatora u povijesti čovječanstva. Oni nemaju apsolutnu moć ali posjeduju nevjerojatne političke i ekonomske instrumente kojima vrše pritiske svuda u svijetu i tako osiguravaju provođenje svoje volje efikasnije nego što je to mogao sanjati bilo koji imperator u povijesti. To ne može donijeti ništa drugo nego veliko zlo. 

Naravno, otuđenje nagoni bogataše da povećavaju svoju moć. Kad ne mogu ostvariti svoje ciljeve diplomacijom, zavjerama, lukavstvom onda koriste silu koju posjeduju i tu se ne razlikuju mnogo od osvajanja Napoleona ili Hitlera. Zapadni izrazito autokratski sistem je pokazao na primjeru agresije na Jugoslaviju da nastupa lukavije ali se nije ništa razvio u odnosu na prethodne diktatorske sisteme.  

Zašto su napali Jugoslaviju? Jugoslavija je bila socijalistička zemlja sa nekim elementima tržišne privrede. Bruto nacionalni dohodak razvijenih zapadnih zemalja je bio oko tri puta veći nego u Jugoslaviji ali stanovništvo na zapadu od toga nema velike koristi jer bogataši odnose profite. Standard prosječnog Jugoslavena nije mnogo zaostajao za standardom stanovnika najrazvijenijih zemalja u svijetu a ukupni kvalitet života je neosporno prednjačio u odnosu na svijet. Obrazovanje je bilo vrlo kvalitetno i besplatno. Zdravstveno i mirovinsko osiguranje je bilo prilično solidno. Kriminal je bio na niskom nivou i zato je sigurnost građana je bila vrlo velika. Ukratko, Jugoslavija je imala socijalne blagodati koje prosječni Amerikanac nema. Takva zemlja nije predstavljala dobar primjer ideologiji liberalnog kapitalizma zapadnog svijeta što je svakako jedan od razloga za agresiju koja je uslijedila. Osim toga, geostrateški položaj Jugoslavije je uvijek privlačio svjetske imperatore zbog kojih su narodi na ovom području teško ispaštali. Jugoslavija je jedina evropska zemlja koja nije podlegla dugogodišnjoj zapadnoj hegemonističkoj politici i zato je zapad više od 10 godina radio na njenom uništenju.  

Kako je agresija na Jugoslaviju ostvarena? Koliko god je Jugoslavija imala dobar sistem, on je još uvijek bio daleko od idealnog. Na federalnom nivou sve su se odluke donosile koncenzusom predstavnika republika što nije išlo lako. Ukoliko se odluka nije mogla donijeti, cijela je zemlja trpjela nepogodnosti. U taj prostor su uslijedili politički pritisci sa zapada podržani ekonomskim ucjenama. Između ostaloga, zapad je zahtijevao slobodu sredstava javnog informiranja kakva ne postoji ni na zapadu. Ta sloboda je rušila ideologiju i autoritete nudeći nove vrijednosti koje se uglavnom nalaze pod kontrolom svjetskih bogataša. Pod utjecajem propagande, ljudi su lako pomišljali da njihov doprinos zajednici nije dovoljno nagrađen. Nezadovoljstvo koje je iz toga proizašlo i liberalni pokret nastao pod pritiskom zapada, postali su idealni za velike manipulatore, nacionaliste i kriminalce koji su prebacivali izvore svih problema izvan njihove zajednice i tako dobijali naklonost neupućenog i neodgovornog stanovništva. Tako je politika svjetskih imperijalista nazvana ”Novi svjetski poredak”, formirala veliku neodgovornost naroda za vlastitu budućnost i uspješno pripremila teren za svoja osvajanja. 

Poslije toga, svjetski imperijalisti su podržali secesioniste u ilegalnoj secesiji republika. Prema Ustavu SFRJ secesija republika je bila moguća samo poslije uspostave koncenzusa predstavnika republika. Predsjednik Slovenije Milan Kučan se ne bi usudio napustiti pregovore o mirnom rješenju krize u Jugoslaviji i izvršiti secesiju koja je praktično predstavljala nasilje odnosno agresiju na Jugoslaviju, da nije imao jaku podršku koja je dolazila od ”Novog svjetskog poretka”. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je bio dovoljno vlastohlepan da izvrši agresiju na Jugoslaviju ali nije mogao biti uspješan bez oružja i podrške koju je dobio od ”Novog svjetskog poretka”. Predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je prije početka rata u Bosni i Hercegovini potpisao lisabonski sporazum o mirnom rješenju krize zajedno sa predstavnicima Srba i Hrvata. Poslije toga, bivši američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmerman je javno izjavio da je ohrabrio Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa sporazuma što je bio direktan povod za početak rata. Prije početka rata na Kosovu, predstavnik američke administracije Richard Holbroke se javno sastao sa vođama pobunjene KLA na Kosovu koja je u to vrijeme bila na američkom popisu terorističkih organizacija. 

Silna podrška ”Novog svjetskog poretka” secesionistima je naivno prihvaćana sa velikom zahvalnošću obmanutih secesionista. Svjetski su imperijalisti naime, samo majstorski realizirali staru provjerenu formulu: ”zavadi pa vladaj”. Secesionističke zemlje su dobile krvave građanske ratove koji su ih unazadili i od kojih se neće oporaviti decenijama. Ako izuzmemo privilegirane članove društva, svi će ti narodi u budućnosti živjeti gore ili puno gore nego što su živjeli u Jugoslaviji a profitirati će samo svjetski imperijalisti. 

Svjetski su imperijalisti potpunom kontrolom svojih sredstava javnog informiranja, obmanjivali svijet o tokovima nastanka krize u Jugoslaviji što je naravno bio još jedan oblik podrške secesionistima i pritisak na organe vlasti u Jugoslaviji. Zatim su priznali nasilnu secesiju jugoslavenskih republika u suprotnosti sa međunarodnim zakonima. Helsinška konvencija izričito zabranjuje nasilnu promjenu granica u Evropi.
 
Zbog toga što nije popuštala pritiscima svjetskih moćnika, Jugoslavija je bila osam godina izložena brutalnim ekonomskim sankcijama koje su predstavljale čisti kriminal nametnut od strane gospodara svijeta. Ekonomske sankcije su zatvarale pogone i dovele do kolapsa jugoslovensku privredu. Sve to vrijeme Jugoslavija se brinula u prosjeku za oko 500,000 izbjeglica otjeranih ili pobjeglih iz secesionističkih republika. Iako su ekonomske sankcije ruinirale jugoslavensku privredu ona nije popuštala.  

Izgubivši strpljenje svjetski su moćnici u Rambujeu 1999 godine dali ultimatumativan zahtjev za klasičnu oružanu kapitulaciju Jugoslavije. Nešto slično je napravila Austro Ugarska monarhija što je pokrenulo prvi svjetski rat. No današnji imperijalisti su daleko moćniji u odnosu na ostatak svijeta nego što je to bila Austro Ugarska monarhija u svoje vrijeme i oni su to znali. Oni su poveli oružanu agresiju na Jugoslaviju u suprotnosti sa međunarodnim zakonima i poveljom UN. Odluka za agresiju nije donešena niti u jednom parlamentu u svijetu. Nitko nije pitao narod, odluku o agresiji je donio privatni kapital u svrhu vlastite ekspanzije i hegemonije. Napad na Jugoslaviju je bila klasična fašistička agresija i to provedena u djelo uglavnom od strane lijevih, radničkih, demokratskih partija koje su bila na vlasti u NATO državama. Mi smo svjedoci majstorski pripremljene svjetske zavjere bogatih protiv siromašnih. NATO je definitivno vojska koja provodi interese najbogatijih ljudi na svijetu i oni su vlasnici te vojske.  

Vladari svijeta su počinili ratne zločine napadom na Jugoslaviju i naročito napadom na civile i civilnu imovinu. Ovo je oficijalni nalaz Amnesty Internationala jedne od rijetkih još uvijek donekle nezavisnih međunarodnih organizacija. Vlasnici korporacija su vršili pritiske na sve državnike NATO zemalja da pokrenu agresiju ali je glavni egzekutor bio predsjednik SAD Bill Clinton. Bill Clinton, zajedno sa svojim poslušnicima i naredbodavcima je odgovoran za smrt 504 civila i 417 vojnika poginulih u bombardiranju Jugoslavije i zato moraju odgovarati. NATO je počinio materijalnu štetu u Jugoslaviji u iznosu od cca 50 milijardi dolara i za to mora odgovarati. U svakom drugom slučaju kriminalni nemoral će se širiti svijetom sa nesagledivim posljedicama po čovječanstvo. Tada će cijena biti daleko veća za sve nas. 

NATO pravda agresiju na Jugoslaviju egzodusom Albanaca sa Kosova koji je nastao poslije agresije i koji su u dobroj mjeri svjetski moćnici i organizirali u pokušaju da opravdaju svoju agresiju. Napadom na Jugoslaviju NATO je postao teroristička kriminalna organizacija. Svatko ko je pratio agresiju na Jugoslaviju mogao je svakodnevno vidjeti da zapadno društvo vode monstrumi koji se čak više ni ne skrivaju. Više o tome na http://www.deltax.net/bissett/ i http://www.balkanpeace.org/. Više je nego jasno da će oni destabilizirati svaku zemlju koju nemaju pod svojom kontrolom. To je kriminal i tako ga moramo nazvati. Ukoliko se ništa ne promijeni, ljudi koji su poveli agresiju protiv Jugoslavije prije ili kasnije pouzdano vode do novog svjetskog konflikta. Koliko se god divili razvoju nauke i tehnike, ništa se u razvoju društva nije dogodilo da bi se išta drugo moglo očekivati. 

Kao kruna, u svrhu pokoravanja neposlušnih naroda i zemalja, oni su osnovali međunarodni sud u Hagu. Međunarodni sud u Hagu je nelegalan zato jer ga nije formirala Skupstina UN. Međunarodni sud u Hagu je formiran od strane svjetskih imperijalista sa idejom da spriječi svaki otpor njihovoj hegemoniji. Taj sud sudi selektivno ljudima sa područja bivše Jugoslavije. Tako je pod pokroviteljstvom privilegiranih članica UN uz pritisak Amerike nastao rasistički sud. Tako je zločinac dobio legalno pravo da sudi svojim žrtvama. Više o tome na http://members.tripod.com/kosovo99/an1.htm. Međunarodni sud koji bi sudio međunarodnim kriminalcima i zločincima je i te kako potreban ali on mora suditi svima podjednako koristeći međunarodno prihvaćene zakone i kriterije.  

Bivši predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, sada najpoznatiji zatvorenik međunarodnog suda u Hagu, se zasigurno oslanjao na zakone više nego svi njegovi neprijatelji zajedno. Međutim, to nije bilo dovoljno u doba stvaranja ”Novog svjetskog poretka” baziranog na hegemoniji. Njegovo suprotstavljanje svjetskim imperijalistima a da prije toga nije osigurao dovoljnu podršku u zemlji i svijetu, je bila velika pogreška. Na kraju, uz enormnu svestranu intervenciju svjetskih moćnika, na vlast u Jugoslaviji i Srbiji su došli poslušnici svjetskih imperijalista. Nova vlast je prema Ustavu Jugoslavije nelegalno izručila Slobodana Miloševića međunarodnom sudu u Hagu. Tako je na kraju Jugoslavija kapitulirala. Mir je uspostavljen kolonizacijom nezavisne države. 

Današnji vladari svijeta iako su se daleko bolje pripremili od svojih prethodnika, prave iste greške. Oni imaju veliku otuđenu potrebu da zavladaju cijelim svijetom ali to neće moći ostvariti jer će se kao i uvijek, pojaviti neki otpor koji će ih u tome spriječiti. Naravno da ovdje leži velika opasnost za budućnost čovječanstva. Teroristički napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku je posljedica američke agresivne politike. Kao rezultat više od 3.000 nevinih ljudi je ubijeno. I sada američki predstavnik svjetskih lidera George Bush junior namjerava većom kontrolom svijeta smanjiti opasnost od terorizma. Amerika ne može izbjeći nove kazne za takvo ponašanje. Svjetski lideri nisu glupi, oni to znaju ali jednostavno više mare za svoje privatne otuđene interese nego za živote ljudi.  

Netolerancija među ideologijama i arogancija ekstremističkih vođa čvrsto pokazuju da će se terorizam i konflikti među narodima intenzivirati. Pitanje je dali će opet milioni ljudi biti ubijeno prije nego što ekstremisti na svim stranama smanje svoje apetite i počnu cijeniti druge ljude i njihove interese?  

Ipak najveća opasnost dolazi od novih svjetskih imperijalista. Kapitalizam će prije ili kasnije uću u duboku krizu i tada će postati vrlo agresivan. Osim toga novi vladari svijeta grade svoj imperij na nemoralnim osnovama i zato već danas imamo veliku moralnu krizu u razvijenom svijetu koja će sasvim sigurno razoriti njihov imperij iznutra. Kao rezulat toga cijeli svijet će biti u velikoj opasnosti. 
 

Referendum 

Društvo je upoznalo i neposredan oblik odlučivanja stanovništva o pravilima zajedničkog kretanja putem referenduma. Takvim izjašnjavanjem svaki stanovnik vlastitom voljom prihvaća ili odbija određenu pripremljenu odluku a većina glasova obavezuje organe vlasti na provođenje ili odbacivanje predložene odluke. Neposredno odlučivanje stanovnika predstavlja uvjerljivo najdemokratskiji oblik vlasti jer se volja naroda sprovodi u najvećoj mogućoj mjeri. Tehničke mogućnosti danas više nego ikada dozvoljavaju lako i brzo provodjenje referenduma, obradu podataka i utvrđivanje volje naroda. 

Donošenje odluka referendumom u praksi nailazi na prepreke autokracije zbog potrebe da sačuvaju svoj status. Mora se priznati da su djelomično i u pravu jer na primjer, zašto bi bogati ljudi trebali dozvoliti ravnopravno odlučivanje o njihovom vlasništvu osobama koje ni na koji način nisu doprinijeli njegovom stvaranju? Međutim sa druge strane, bogataši su prisvojili svu vlast sakrivajući se iza formalne demokracije. Situacija je toliko negativno napredovala da bi današnji vladari svijeta u svojoj narcisoidnosti, prije izazvali III svjetski rat nego sto bi dozvoliti narodu da stvarno ravnopravno odlučuje.  

Današnji politički sistemi nisu zabilježili nikakav suštinski napredak u zadnjih dvjesto ili ko zna koliko godina. Oni očigledno nisu dovoljno dobri jer sa jedne strane dozvoljavaju gotovo neograničenu moć pojedinaca a sa druge strane ostavljaju narod potpuno nemoćnim. Sa tim u vezi potrebano je kreirati politički kompromis koji može u podjednakoj mjeri odgovarati bogatašima i siromasima, vlasti i narodu i nadati se da će takav kompromis biti prihvaćen jer u suprotnom neće biti svijetle budućnosti čovječanstva. 

*****

Povijest čovječanstva je povijest nemoći čovjeka i vladavine autoriteta, povijest autoritativnih, nametnutih i stoga otuđenih kategorija vrijednosti, otuđenog kretanja pa tako i znanja. Povijest čovječanstva je otuđena povijest.  

Ako mislite da je razvoj društva učinio situaciju danas nešto drugačijom nego što je bila jako se varate. Ona je samo donijela nove forme iza kojih se krije vjekovna potreba vladanja čovjeka nad čovjekom. Danas se većina predsjednika država kune u demokraciju a na svakom koraku je uspješno izbjegavaju koliko god je to moguće zato što vole vlast u svojim rukama. Večina popova se moli Bogu da Isus Krist dođe što prije ali u stvarnosti oni bi puno više voljeli zadržati pravo da interpretiraju Njegove riječi onako kako im to najbolje odgovara. Većina vlasnika kompanija se kune u slobodno tržište dok se u stvarnosti jako trude da ostvare monopol na tržištu. Osim toga oni vole da se njihovi radnici osjećaju kao jedna velika porodica jer to stimulira njihov rad ali pravo odlučivanja i sav profit zadržavaju za sebe. Većina učitelja vlada nad učenicima pomoću znanja koji posjeduju i zato ne vole da se ono mijenja. Većina roditelja se kune u vlastitu ljubav prema djeci ali iza te ljubavi se najčešće krije ljubav prema moći koja kontrolira djecu. Situacija je gotovo svuda ista. 

Nema sumnje da svi ti vlastodršci nad čovjekom sputavaju čovjeka u svakom trenutku njegova života. Čovjek kada postane svijestan sebe u takvom društvu već je vezan za utjecaje otuđenih generacija i prisiljen je da prihvati otuđen svijet jer mu je drugi nedostupan, jer ga ne vidi. Osim toga autoriteti nameću otuđene vrijednosti društvu i to svakako donosi velike nepogodnosti pojedincima i društvu u cjelini Ukoliko čovjek pokuša da prevlada nepogodnosti proizašlih iz otuđenja teško može doći do rezultata jer mu je otuđenje oduzelo mogućnost da prepozna svoje prirodne potrebe, jer uveliko razmišlja preko otuđenih premisa sagledavanja uzroka nepogodnosti, jer nailazi na prepreke otuđenog društva.  

Otuđeno društvo je zbog nedos­tatka objektivnog znanja podložno slučajnom izboru opredjeljenja koje vuku korijen u otuđenim vizijama pogodnosti. Takvo društvo je sklono idolatriji, fetišizmu i vrlo površnom izboru životnih opredjeljenja. Čovjek u otuđenom društvu temelji vlastitu vjeru u pogodnosti na otuđenim postavkama i stoga prije ili kasnije doživljava razočarenje. Tada čovjek dolazi u proturiječnost sa vlastitom prirodom što mu donosi velike nepogodnosti. Kada čovjekove otuđene potrebe u realnom životu naiđu na prepreke u njegovoj otuđenoj svijesti ugrožena je i njegova egzistencija. Tada i sama sumnja u ispravnost njegove orijentacije donosi napetost koja ga tjera da se bori za otuđenu viziju opstanka. Ta borba često bez ikakve stvarne potrebe ugrožava drugog čovjeka.  

Ugrožavanje čovjekovih otuđenih potreba donosi agresiju po kojoj se otuđenje može i prepoznati. Takav čovjek čeka bilo kakvu priliku ili autoritativni poziv da agresivno nastupi. Ukoliko čovjek formira narcisoidnu viziju svijesti tada inducira veliku destrukciju prema svojoj okolini. Destruktivno orijentirani čovjek uništava uvjete za ostvarenje vlastitih pogodnosti. Takav čovjek umjesto da pročisti svoje misli i izvuče zaključke u grani­cama mogućnosti i tada krene naprijed, prolazi slijepo sa jakim destruktivnim emocijama kroz život i kao takav bori se u korist vlastite nemoći, za vlastite nepogodnosti.  

Kada su u čovjekovoj viziji vanjske sile isuviše jake, tada čovjek potiskuje svoje potrebe. Potisnute potrebe čovjek ne može zadovoljiti što kroz svakodnevni život u čovjeku inducira nedefinirani nemir. Odvajanje života od čovjekove prirode donosi neurotične poremećaje i depresivna stanja. Izlaz iz takvih stanja čovjek često nalazi u privremenom potiskivanu emocija pomoću alkohola, droge ili medikamenata.  

Što je čovjek otuđeniji od vlastite prirode, veće su devijacije njegove ličnosti, veće protuvrijednosti u čovjeku, teže kontrolira vlastita emotivna stanja pa tako i energiju. Tada je čovjek sklon bilo kojem obliku autodestrukcije. U ekstremnom slučaju otuđenje, nezadovoljenjem potreba, formira napetosti takvih razmjera da čovjek ne može objektivno pojmiti prirodu. Takav čovjek je bolestan čovjek, a takvo društvo je bolesno društvo.  

Sve što čovjek u životu radi, radi sa idejom vlastitog prosperiteta. Međutim, u današnjem otuđenom društvu, gdje su formirane subjektivne, pogrešne kategorije vrijednosti, učinak je suprotan. Otuđeni čovjek živi po principu vlastite negacije, on djeluje protiv vlastite prirode zato što ne poznaje svoju prirodu. Problem otuđenja društva je širok i dubok i stoga mu se treba suprostavljati na sveobuhvatan način. 

Dosadašnjom analizom se može zaključiti da sve društvene nepogodne pojave proizlaze iz čovjekove nemoći odnosno neznanja i otuđenja nastalog vanjskim odnosno autoritativnim ograničenjima. Sa time u vezi može se zaključiti da sve društveno pozi­tivne pojave mogu proizaći iz znanja stečenog u prirodnom životu baziranom na slobodi i ravnopravnosti svih pojedinaca jer se samo tako razvija čovjekova produktivna moć.  

Vlast čovjeka nad čovjekom je svakako glavni problem današnjeg društva. Ona mora biti uklonjena ukoliko želimo riješiti probleme koje imamo. To nije nimalo lako ostvariti ali ova knjiga nudi uvjerljivo rješenje. U tom rješenju mi svi moramo nešto malo žrtvovati ako želimo da dobijemo puno više i da izgradimo daleko bolji svijet.
 
Društvo treba da formira sistem koji može produktivno egzistirati bez autoriteta i njihovih ideologija u slobodi i ravnopravnosti svih članova. Ono treba omogućiti svakom pojedincu da vlastitom praksom stjeće znanje. Čovjek sam kao pojedinac teško može formirati objek­tivnu predodžbu o zakonitostima kretanja u prirodi jer ga samostalnost lako usmjerava prema subjektivnim određenjima pa tako i prema otuđenju. Društvo kao skup subjektivnih individua može ravnopravnim odnosom kroz praksu formirati objektivniju viziju stvarnosti. Što društvo bude više upoznavalo objektivnu zakonitost prirodnih kretanja, kategorija vrijednosti i svoju prirodu, to će manje biti otuđeno, to će se više približiti vlastitoj prirodi a to znači i prosperitetu.
 

 Natrag na početak