Humanizam opsežno

Kapitalizam  

U kapitalizmu sredstva za proizvodnju se nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je kreirao do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju privatnih poduzetnika. Tako je ostvario najveću produktivnost privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki rast ekonomskog standarda ljudi. Ali takmičenje privatnih poduzetnika ima i velike mane. Bolji proizvođač pobjedjeđuje i potiskuje gubitnike sa tržišta. Pobjednik odnosi sve a gubitnicima ne ostaje ništa. Zato je kapitalizam surov. Njegov proizvod je strah, pohlepa i borba za opstanak na tržištu. Ta borba je objektivno vrlo neracionalna jer je današnja produkcija dovoljno velika da može lako zadovoljiti prirodne potrebe ljudi.  

Ekonomske krize su sastavni dio kapitalizma. Krize nastaju kao posljedice nedovoljne ravnoteže između ponude i potražnje. Kapitalizam nema rješenje koje može spriječiti krize zato jer je kompletna proizvodnja bazirana na takmičenju slobodnih proizvođača na nepredvidivom tržištu. Osim toga kapitalizam ne može opstati ako ne osigura stalni ekonomski rast. Zato je kapitalizam stalno prisiljen pronalaziti nove oblike potrošnje na kojima će kompanije ostvarivati profite kao uvijet svog opstanka. Razvojem tehnologije ciklusi ekspanzije proizvodnje i recesije se ubrzavaju pa su nestabilnost privređivanja i krize kapitalizma sve češće događaju. Ja mislim da će učestalost kriza uskoro prisiliti ljude da traže bolje rješenje od kapitalizma. Na kraju bih rekao da kapitalizam bjesomučno eksploatira prirodne resurse ove naše kugle zemaljske. Ograničeni resursi planete Zemlje su finalno ograničenje ekonomskog rasta i nepremostiva prepreka za opstanak kapitalizma.   

Kapitalizam je vrlo zahtjevan u oduzimanju slobode ljudi. U današnjem društvu praktično samo je kapital slobodan. Ljudi imaju razvijenu potrošačku slobodu na kojoj kapitalizam bazira svoj opstanak. Zato je u razvijenom svijetu nastala prekomjerna potrošnja koja je uglavnom sama sebi svrha. Ljudi u zapadnom svijetu kupuju beskorisnu jeftinu robu koja vrlo brzo postaje smeće koje i tada donosi trošak jer se mora deponirati na otpad. Ipak građani razvijenog svijeta potrošnju smatraju kao najveću vrijednost. To je otuđenje koje kapitalizam svjesno nameće ljudima koristeći enormnu propagandu. Danas mnoge kompanije više rada posvećuju nalaženju potrošača nego u samoj proizvodnji. Ovo je velika iracionalnost kapitalizma koja ukazuje da se kapitalizam više ne može razvijati i da počinje predstavljati kočnicu razvoja civilizacije. U razvijenom svijetu potrošnja je dosegla granicu kada objektivno više ne može potrošačima ostvarivati bolji život. Isto kao što sit čovjek ne može uživati u hrani. Ali zbog ogromnog otuđenja potrošači toga nisu svjesni.   

Demokratska regulacija može unaprijediti kapitalizam ali ne dovoljno 

Kapitalisti sistematski eksploatiraju radnike oduzimanjem dijela dohotka koji bi trebao pripasti radnicima. Ne postoji objektivna metoda utvrđivanja stupnja eksploatacije ali se može uzeti da je razlika između cijene rada koja bi se slobodno formirala na tržištu rada gdje svaki radnik može birati posao koji želi i one na koju radnici pristaju zato jer moraju zaraditi novac za život jest eksploatacija. Nezaposleni radnici prisilno pristaju na svaki posao samo da mogu prehraniti svoje porodice. Zato kapitalizam svjesno održava nivo nezaposlenosti radnika oko 5%. Postoje razni načini reguliranja takve stope nezaposlenosti od uvoza radne snage pa do podizanja kamatnih stopa. Visoke kamate poskupljuju proizvodnju, smanjuju potražnu roba a onda naravno i rada. Kapitalizam koji se zaklinje u slobodno tržište svjesno reducira tržište rada kako bi mogao više eksploatirati radnike.   

Eksploataciju je moguće značajno umanjiti pa čak i ukloniti državnom regulativom. Kada bi se skratilo radno vrijeme radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti mogao bi se izjednačiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. Ova mjera bi mogla dovesti do pune zaposlenosti radnika iako u kapitalizmu ne postoji garancija da se to mora ostvariti. Tada bi radnici mogli zahtjevati nadnice koje smatraju odgovarajućim za poslove koje obavljaju i tada oni više ne bi bili ekspoloatirani. Ta mjera bi uspostavila pravednije odnose u proizvodnji, stabilnije prihode radnika i tako naravno stabilniju proizvodnju. Društvo u cjelini bi sa time puno dobilo. Pa kako to da takvu jednostavnu mjeru niko nikada nije predložio? To je zato što povećanje dohodaka radnika smanjuje profite kapitalistima i zato se kapitalizam tome suprotstavlja. 

Slijedeće veliko poboljšanje kapitalizma se može bazirati na poreznoj politici. Države formiraju državne budžete. Državno rukovodstvo planira državnu potrošnju i tako kreira najstabilniji oblik proizvodnje baziran na narudžbi potrošača. Vlade bi trebale trošiti porezni novac tako da zadovolje interes ljudi ali oni to ne čine. Kontrola nad prikupljenim poreznim novcem daje najveću moć u državi i vlade imaju tendenciju da troše taj novac po svojoj volji. Ali ni vlade često nemaju najveću kontrolu nad tim novcem. U zapadnom svijetu, bogataši su razvili mehanizam koji im daje kontrolu nad državom uključujući i nad poreznim novcem. Taj mehanizam počinje sa prijateljskim savjetima i lobiranjem u vladama i parlamenatima a završava u korupciji i ucjenama. Oni su u tome jako uspješni a to znači da zajednička potrošnja slijedi interese privilegiranih ljudi a ne naroda. To nije pošteno. Mi svi plaćamo poreze a samo pojedinci imaju moć koja kontrolira poreze. To se mora promijeniti.  

Budućnost demokracije se više neće bazirati na izabranim privilegiranim predstavnicima u parlamentima i liderima. Razvoj kompjutorske tehnologije omogućava narodu da neposredno participira u donošenju svih važnih odluka od zajedničkog interesa. Stanovništvo će neposredno formirati politiku društva, a na prvom mjestu ekonomsku politiku. Narod će naročito biti zainteresiran da odlučuje o makroekonomskoj politici društva. Svaki će čovjek neposredno odlučivati koliko novca iz svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Nemojte me pogrešno shvatiti. To ne znači da će svako plaćati porez koliko želi nego će participirati u formiranju državnog budžeta a zatim će se porez izdvajati iz dohodaka radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka.     

Nadalje svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novca koji plača treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interest. Sve te grupe zajedničke potrošnje će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravani. Slijedeći životno iskustvo ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za takse i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijeditii potrebe ljudi. Ona više neće biti otuđena od društva. Ljudi će tako postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Jednom kada ljudi dobiju moć da neposredno odlučuju u društvu oni će biti toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im takvu moć oduzme. 

***

Tehnički gledano postoji prostor za demokratsko unaprijeđenje kapitalizma koji može donijeti poboljšanje društva ali kapitalizam se ipak  približio svojim ograničenjima. Kapitalizam nije dovoljno dobar sistem. Kapitalizam je nemoralan. Kapitalizam je baziran na privilegijama autoriteta i na nemoći običnih ljudi. Privilegije su nepravedne i stvaraju otuđenje. Dokle god postoji nepravda i otuđenje u društvu ono ne može biti dobro. Kapitalizam više nije dovoljno racionalan sistem jer zahtijeva previše nepotrebnog rada i previše iskorištava prirodna bogatstva. Kapitalizam ne može uspostaviti stabilnu proizvodnju i zato ne može uspostaviti stabilno društvo. Zato kapitalizam nema perspektive. Zato je kapitalizam dovoljno loš sistem da bi trebao biti zamjenjen. Ali u današnjem društvu nije poznata ideja koja bi mogla zamijeniti kapitalizam. Ne postoji nikava alternativa kapitalizmu. Dobri lideri koji pokušavaju obuzdati kapitalizam pomoću reformi, ne mogu ostvariti značajan uspjeh zato što se kapitalizam ne može toliko unaprijediti da bi mogao formirati dobro i zdravo društvo. Poslije dobrog ali neuspjesnog lidera, razočarani narod često bira jakog desno orjentiranog lidera koji čini situaciju gorom. 

Kapitalizam se muči u proizvodnjom zasićenom društvima dok u neimaštini dobro prosperira. Zato kapitalizam često traži pomoć u ratovima u kojim uništava sve pa praktično pokreće svoj razvoj iz početka. Kapitalizam se uvijek može izvući iz kriza ali ne treba razmišljati o tome kako da kapitalizam preživi nego o kreiranju daleko boljeg sistema za sve ljude nego što je to kapitalizam. Taj sistem mora oduzeti moć autoritetima i dati je ljudima. Ja sam predložio takav sistem ali on se toliko razlikuje od svih postojećih modela da ga ljudi ne mogu lako prihvatiti iako bi svi živjeli daleko bolje. 

Novi društveni sistem: Humanizam  

Sve političke i ekonomske mjere koje sam do sada spomenuo se mogu primijeniti u kapitalizmu. Novi ekonomski sitem koji sam predložio prihvaća postojeći model tržišne ekonomije. Privatne kompanije će nastaviti da posluju na isti način kao i danas. Velike promjene će zahvatiti javna preduzeća. 

U kapitalizmu je izgrađeno mišljenje da je država loš privrednik. U tome je do danas bilo dosta istine. Razlog treba tražiti u privilegiranijim radnim mjestima radnika u državnom sektoru u odnosu na privatne kompanije. Slijedeći filozofiju koja neispravno tumači prava radnika na rad, radna mjesta u državnom sektoru su u pravilu zaštićenija u odnosu na privatne kompanije. Radnici teško mogu izgubiti posao čak i ako slabo rade za razliku od radnika u privatnim kompanijama. Privilegirana radna mjesta stvaraju slabije poslovanje državnih kompanija i zato državna preduzeća gube produktivnu bitku sa privatnim kompanijama. Ali po strukturi proizvodnje državne kompanije se gotovo ni po čemu ne razlikuju od kapitalističkog oblika privređivanja i zato rezultat rada državnih kompanija ne mora biti slabiji nego što ga imaju privatne kompanije. Dapaće on može biti i znatno bolji. Javna poduzećima će organizirati novu proizvodnju baziranu na više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. Na prvom mjestu će se uspostaviti stalno otvoreno tržište rada i ono će ostvariti produktivniju ekonomiju nego što je mogu ostvariti privatne kompanije.   

Nova raspodjela rada je nužnost 

Privilegijama svih vrsta se mora stati na kraj. Dobra privreda zahtijeva potpuno ukidanje privilegiranih radnih mjesta. Treba štititi ekonomsku egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Reforme nove ekonomije će na prvom mjestu zahvatiti raspodjelu rada. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika za rad na svakom radnom mjestu. Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost na svakom javnom radnom mjestu u svakom trenutku će dobiti posao. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. To je ideja. Kako učiniti da takva promjena donese najveće moguće pogodnosti i najmanje moguće nepogodnosti društvu je samo tehničko pitanje. Ja sam razvio prilično dobro rješenje u svojoj knjizi Humanizam ali ono će se vjerojatno znatno više razviti kroz praksu.  

Ovakav oblik raspodjele rada prirodno zahtijeva izjednačenje broja radnih mjesta sa brojem radnika jer bi u suprotnom moglo doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Novi sistem će ostvariti punu zaposlenost radnika. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena svih radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti.  

Također, u novom sistemu će svako javno radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada formirati objektivnu mjeru neposredne vrijednosti rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati cijene svojih tekućih radova, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom.   

Sistem ne bi imao nikakvog smisla ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za željena radna mjesta, budu nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli ostvariti. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. O tome ću više govoriti kasnije u ovom članku.  

Ni jedna ekonomija ne može biti više produktivna od one gdje svaki posao dobije najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke tako da će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje. Također, radnici više neće biti zainteresirani da rade u privatnim kompanijama zato što tamo oni nemaju dovoljno slobode da biraju poslove, niti nemaju dovoljno slobode da odlučuju o svojim dohodcima i raspodjeli profita. Kao kruna, radnici će u novom sistemu sudjelovati u raspodjeli profita što u pravilu nije slučaj u privatnim kompanijama. Vrlo brzo poslije početka implementacije ovakvog sistema privatne kompanije će biti prisiljene da se povuku i pridruže novom sistemu.  

Definiranje vrijednosti produktivne moći čovjeka je nužnost 

U svrhu formiranja boljeg društva potrebno je definirati i prihvatiti sve oblike vrijednosti koje su važne u društvu ili bi trebale biti važne u društvu. Zatim je potrebno utvrditi koliko takvih vrijednosti svaki čovjek posjeduje. Sumu svih vrijednosti koje čovjek za svog života ostvari, prikazanu pomoću numeričke veličine, možemo nazvati produktivna moć čovjeka.

Vrijednost produktivne moći čovjeka će na prvom mjestu uključiti kapitalističke vrijenosti kao što su: nekretnine, novac, akcije, i sve aktive koje kapitalizam prepoznaje kao vrijednosti. Ova mjera će omogućiti slobodno udruživanje privatnih preduzimača. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti akcije udružene kompanije. Oni neće biti prisiljavani da se udružuju već će se udruživati pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Uz to oni će uvidjeti da će velika kompanija biti stabilnija na promjene konjunkture. Udruženi vlasnici kompanija će ostvarivati manje profite u slučaju dobrog poslovanja ali i manje gubitke u slučaju lošeg poslovanja jer će velika kompanija pokrivati poremećaje dobiti nastale na tržištu. Proizvodnja takve kompanije će biti prilično stabilna zato što će se sve više bazirati na narudžbama potrošača. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma. 

Pomoću produktivne moći čovjeka moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene ekonomske produktivnosti u procesu proizvodnje. Radnici će dijeliti profite u javnim poduzećima proporcionalno numerički predloženoj odgovornosti koju će oni sami predložiti za svoj rad. Ovo je ideja koju ovdje samo dajem na znanje jer se ona kao i većina novih ideja koje se spominju u daljem tekstu, ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja moje knjige Humanizam i analize. Veća predložena odgovornost radnika će u slučaju porasta profita poduzeća ostvariti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u jedinicama koje će se pridodati ukupnoj vrijednosti produktivne moći radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.   

***

Ne može se dobra budućnost čovječanstva bazirati samo na vrijednosti kapitala. Čovjek treba da postane najveća vrijednost i tu orjentaciju je moguće stimulirati pomoću vrijednosti koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć. Osim veličine koja prikazuje produktivnu moć čovjeka proizašlu iz kapitala i rada, potrebno je prihvatiti i dodati produktivnoj moći čovjeka vrijednosti kao što su čovjek za sebe, njegovo obrazovanje, radno iskustvo, doprinosi koje je dao i nagrade koje je primio za stvaranje vrijednosti u društvu. Udruživanje različitih oblika vrijednosti će zahtijevati široku studiju i zasigurno teške pregovore u društvu. Ipak poslije nekog vremena bi se mogli kreirati novi demokratski regulirani standardi za sve oblike vrijednosti koje čovjek može napraviti u društvu. Takva regulacija će se automatski primijeniti kad god je to potrebno. Ovo ću podrobnije objasniti u slijedećim pasusima. 

Ukoliko bi društvo željelo stimulirati obrazovanje ono će povećati nagrade za više obrazovanje u nekoj vrijednosti koja prikazuje produktivne moći čoveka. Ukoliko neka regija ima na primjer preniski natalitet, društvo može odlučiti da nagradi roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. I obratno, ukoliko neka regija ima previsoki natalitet, društvo može odlučiti da kazni roditelje sa više djece pomoću određene vrijednosti produktivne moći čovjeka.   

Vrijednost produktivne moći čovjeka će biti specijalno ugrožena ukoliko čovjek ne bude poštivao zakone. Ukoliko čovjek djeluje protiv zakona vrijednost njegove produktivne moći će biti umanjena proporcionalno veličini protuzakonitog djela. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost koja prikazuje produktivnu moć čovjeka. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti svu vrijednost koja prikazuje njegovu produktivnu moć i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost produktivne moći čovjeka učiniti znatno bolnijim nego što to bi to bio zatvor, tako da zatvori više neće biti potrebni. Svaki čovjek će znatno više izbjegavati da počini bilo kakav kriminal. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost svoje produktivne moći on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period.

Uzevši u obzir da većina ljudi vjerojatno neće biti voljna da njihova produktivna moć bude uspoređivana sa produktivnom moći drugih ljudi, takva se vrijednost može držati u tajnosti koja će biti poznata samo posjedniku takve moći. Ali oni koji uđu u negativnu produktivnu moć morat će nositi prepoznatljivu odjeću i to će ih prisiliti da poboljšaju svoje ponašanje. 

Društvo može kreirati kompleksnu regulaciju koja će pomoću nagrada i sankcija na čovjekovu produktivnu moć utjecati na kreiranje dobrog društva. Ali ne mogu se sve vrijednosti regulirati zato što ljudi imaju različite potrebe. Iz tog razloga vrijednost koja prikazuje čovjekovu produktivnu moć treba ovisiti također i o nereguliranim vrijednostima koje će biti bazirane na mišljenju koje pojedinci u društvu imaju o slobodnom djelovanu drugih pojedinaca. Ovo je kompletno nova mjera i po mom mišljenu možda najvažnija mjera u budućnosti. Ja sam je nazvao demokratska anarhija. 

Demokratska anarhija je nužnost 

Demokratska anarhija je novi oblik društvenog odnošenja u kojem svaki čovjek ostvaruje jednaku zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u društvu. To je moguće ostvariti na taj način da svaki čovjek dobije pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Neka svaki čovjek dobije pravo da dodijeli recimo ukupno tri pozitivne i tri negativne ocjene mjesečno. Svaka pozitivna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti mali porast u vrijednosti njegove produktivne moći. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Ukoliko se društvo bude plašilo od takve slobodne moći pojedinaca tada se moć ocjenjivanja može smanjivati. Čak i ocjena u vrjednosti od samo jednog centa može biti dovoljna za unapređenje društva. 

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je privilegirani status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo ocjenjivanja i da će davati vlastite ocjene neovisno od bilo kakvih pisanih pravila takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti veliku neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu. 

Ljudi će ocjenjivati druge ljude slobodno. To znači da nemoralna osoba može nečasno ocijeniti druge ljude ali to ocjenjivanje neće biti značajno zato što individualna ocjena u iznosu od jednog dolara ne može nikome nanijeti štetu. Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima.  

Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispavi svoje ponašanje prema svim ljudima. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavci više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi oni će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo.  

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da će ljudi koji podržavaju politiku takvog predsjenika zasigurno dati takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji. 

Demokratska anarhija će u stvari biti najmoćnije oružje pravde svih vremena. Zašto? Postoji izreka: "Tiha rijeka brege valja". Stalna moć ocjenjivanja čak i sa tako malom moći od jednog dolara će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost. Svako će se jako truditi da ugodi društvu na najbolji mogući način. To će kreirati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. To će ostvariti dobro i zdravo društvo. U budućnosti, sistem ocjenjivanja će vjerojatno ukinuti zakone, policiju, vojsku, pa čak i države. Niko ih više neće trebati. Formirati će se perfektno društvo i svako će to uvidjeti. Ostvariti će se prosperitet iznad najsmionijih očekivanja danas. 

***

Vrlo je razumljivo i poželjno da vrijednost produktivne moći čovjeka postane jako važna u društvu i zato je treba dopunski stimulirati. To će se na prvom mjestu ostvariti tako da svaki čovjek dobije glasačku moć u društvu proporcionalnu vrijednosti koja prikazuje njegovu produktivnu moć. Ovdje se radi o velikoj promjeni demokratskog sistema. Danas ljudi imaju samo pravo izbora svojih predstavnika u parlamentima. Oni nemaju mogućnost ni pravo da sudjeluju u donošenju bilo kakvih drugih odluka od njihovog interesa u društvu. Mi trebamo ovdje kompromis jednako prihvatljiv svima. Neka svaki čovjek dobije pravo da odlučuje o bilo čemu u društvu ali neka to pravo zaradi vlastitim doprinosom u razvoju vrijednosti u društvu. Sistem predlaže nejednako pravo glasa koje treba biti prihvaćeno  koncenzusom političkih partija. Ono će u stvarnosti doprinijeti razvoju demokracije jer će društvo po prvi puta dobiti priliku da neposredno odlučuje o svim pitanjima od vlastita interesa. 

Drugo, svaki čovjek treba da dobije dohodak za rad u javnim kompanijama proporcionalan vrijednosti njegove produktivne moći. Vrijednost produktivne moći čovjeka će predstavljati humanistički oblik akcija. Ta mjera će dopunski ohrabrivati stanovnike određene regije da dobrovoljno udruže svoja privatna poduzeća u jedno veliko ”humanističko” poduzeće. 

Treće, produktivna moć čovjeka se mora nasljeđivati kroz generacije da bi mogla biti prihvaćena. Uvodjenjem ovakvih mjera, svaki će član društva prihvatiti produktivnu moć čovjeka kao veliku vrijednost što će značajno doprinijeti stabilnosti i razvoju društva. 

Ekonomska sigurnost ljudi je nužnost 

Kapitaliste uopće ne zanima kako će potrošači zaraditi novac za kupovinu robe koju proizvode iako bez toga nema opstanka kapitalističkim poduzećima. Liberalni kapitalizam ne želi voditi računa o gubitnicima i to je još jedan razlog zašto kapitalizam mora otići u povijest. Novi sistem će osigurati ekonomsku neovisnost svakog pojedinca kao preduvjet ostvarenja slobode i opstanka društva u cjelini. Samo jedan nedovoljno ekonomski zbrinut pojedinac može ugroziti cijelo društvo. Osim toga u sistemu radne konkurencije je potreban veći stupanj ekonomske sigurnosti i stabilnosti nego što postoji danas i zato će svaki stanovnik primati nekakav dohodak. Visina individualnog dohotka će u prvom redu ovisiti o vrijednosti koja prikazuje produktivnu moć čovjeka, zatim o cijeni tekućeg rada uzevši u obzir da je svako djelovanje nekakav rad i o ostvarenju predviđene produktivnosti.   

Narod također može neposredno utvrditi visinu minimalnog dohotka. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će odrediti visinu minimalnog dohotka. Ukoliko u društvu ne bi postojao dovoljan interes za radom, narod može smanjiti minimalni dohodak što će povećati radni interes i obratno, ukoliko radni interes bude preveliki, narod može neposredno ujednačavati visine dohodaka što će smanjiti dohodovni interes za radom.   

Društvo u cjelini će garantirati ekonomsku sigurnost i stabilnost svakom pojedincu. To će ukloniti strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi. 

Svakom prema potrebama je budućnost čovječanstva 

Sa vremenom će ljudi spoznati da je zajednička potrošnja značajno racionalnija i stabilnija od individualne potrošnje pa će neposrednim odlukama iz vlastitog bruto dohotka izdvajati više novaca za porez. Što ljudi budu više novaca usmjeravali za potrebe poreza to će više robe i usluga namijeniti za potrebe zajedničke potrošnje društva. To je ona planska potrošnja koja u najrazvijenijim demokracijama svijeta najviše odlazi za potrebe naoružavanja. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U novom sistemu ratovanje više neće biti moguće.  Ljudi će usmjeravati novčana sredstva za potrebe zajedničkog društvenog standarda. Tu se radi o ogromnim količinama novca koji mogu značajno poboljšati standard društva. Novi sistem će tako omogućavati uvođenje besplatne individualne potrošnje. Neke države danas imaju besplatno obrazovanje, neke besplatno zdravstveno osiguranje, neke države dijele besplatno neku robu i provode besplatno neke usluge. Zašto novi sistem to ne bi mogao puno više? 

Ljudi će se jako promijeniti u novom sistemu. Ja mislim da će jednog dalekog dana, zbog potrebe ostvarenja stabilnije i racionalnije ekonomije, svi ljudi svojom slobodnom voljom alocirati sav novac iz svojih bruto dohodaka za potrebe poreza. Tada će sva roba postati besplatno dostupna svim ljudima. Roba će izgubiti svoju otuđenu prometnu vrijednost a upotrebna vrijednost robe će ostati. Ona će vrijediti isto kao što danas vrijedi zrak. Ovdje se ne radi o utopiji ili o nasilju nad ljudima nego o razvijenom tehničkom sistemu koji će slijediti potrebe ljudi. Ukoliko samo jedan čovjek bude želio zadržati svoj dohodak tada se teoretski, sistem potpuno besplatne robe neće moći primijeniti.  

Zaključak 

Nova ekonomija će prirodno nastupiti, ona će odstraniti nedostatke kapitalizma i osigurati daljnji razvoj civilizacije. Ona će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na narudžbi potrošača pa će biti stabilna. Ona će spustiti tržišnu konkurenciju sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. Nema produktivnije privrede od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik  i zato će kapitalizam otići u povijest. Nova ekonomija će ukinuti nepogodnosti kapitalizma i donijeti će znatno veće pogodosti društvu. Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe čovjeka. 

Opisani politički i ekonomski model će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe i ljudi će uživati u radu. Ljudi će biti slobodni. Sloboda je stanje kad ne morate tražiti dozvolu za ono što činite od nikoga osim od vlastite savjesti. Naravno sloboda je uvjetovana posjedovanjem savjesti. Savjest će se graditi na velikom stupnju definirane odgovornosti ljudi. Odgovornost će biti tako velika da će se ljudi bazirati svoje međusobne odnose  u kooperaciji na svim nivoima i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva. 

Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati otuđene vrijednosti koje su autoriteti nametali kroz povijest i učit će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Tada će ljudi uvidjeti gdje su stvarne vrijednosti. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa njihovom mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva. 

Jednom će se ovaj sistem usvojiti u nekoj manjoj društvenoj zajednici. Ljudi će učiniti tu zajednicu prekrasnim mjestom za život. Kada ostatak svijeta to uvidi neće imati drugog izbora nego da je slijedi. Novi sistem će u cijelom svijetu uspostaviti dobro i zdravo društvo. On će izgraditi svijetlu budućnost čovječanstva. Na kraju bih naglasio da predloženi sistem ne samo da predstavlja najbolje rješenje za budućnost čovječanstva već ujedno predstavlja i jedino dobro rješenje. Sistem koji sam preložio će donijeti blagostanje bez obzira na stupanj ekonomske razvijenosti društva. Najveći problem je vrijeme potrebno da ljudi taj sistem razumiju, prihvate i implementiraju.

1.11. 2009

Natrag na početak