Humanizam je radost življenja 

Život je puno jednostavniji nego što mislimo. Kada ne razumijemo život tada gradimo kompliciranu viziju realnosti koja je najvjerojatnije otuđena od svoje objektivne biti. Autoriteti su kroz povijest stvarali znanje koje nam pomaže da bolje razumijemo prirodu i zakonitosti kretanja u njoj. Na žalost, oni su osim toga kreirali ogroman balast vrlo upitnog, pogrešnog ili nebitnog znanja koje nas često sprečava da pronađemo jednostavnu istinu. Naročito su tu zakazale društvene nauke. Na tom polju postoji veliki broj autoriteta ali ja nisam analizirao njihov rad zato što bi to zahtijevalo veliki napor dok rezultat, po mom mišljenju, ne bi bio dovoljno koristan. To je razlog zašto se u razvoju sistema koji sam predložio nisam pozivao na autoritete čak ni u pristupu problemu. Treba također naglasiti da autoriteti na polju političko ekonomskog sistema koji sam razvijao ni ne postoje jer sam ga ja iz temelja kreirao sam. Unatoč opasnosti od pogrešaka moje izlaganje je bazirano isključivo na vlastitoj analizi čovjeka i društva kao i na čistoj logici. 

U ovom eseju ću govoriti o tome kako kreirati dobro i zdravo društvo sa posebnim naglaskom na sreći i radosti življenja. To je polje dobro obrađeno od strane Ericha Fromma. On je analizirao rad najvećih autoriteta na tom polju i zatim je dao vlastite preporuke kako čovjek može ostvariti produktivan i zdrav život. Vrlo cijenim njegov rad i toplo preporučam da ga čitate. Ja sam htio ostvariti puno više i zato sam kreirao sistem koji će bezuvjetno i neizbježno dati svim ljudima dobar, zdrav, i radostan život.  

*** 

Naše društvo jako želi sreću ali nije uspješno u njenom nalaženju. Pokušat ću objasniti u ovom eseju zašto. Sreća je rezultat zadovoljenja potreba. Potrebe mogu biti subjektivne i objektivne. Treba naglasiti da se objektivna i subjektivna određenja realnosti prepliću i da gotovo ne postoje u apsolutnom obliku. Apsolutna subjektivnost je potpuno ludilo a absolutna objektivnost je ideal ljudskog življenja. Ja zato ovdje govorim o tendencijama subjektivnosti i objektivnosti.

Sreća je uvijek posljedica prevladavanja nekakve nesreće. Sreća i nesreća ovise o potrebama i zato također mogu biti objektivne i subjektivne. Objektivana nesreća je posljedica nemogućnosti zadovoljenja objektivnih potreba dok mogućnost zadovoljenja objektivnih potreba stvara objektivnu sreću. Objektivna nesreća je na primjer nedostatak slobode ili osnovnih sredstava koji osiguravaju opstanak kao što je nedostatak hrane dok je objektivna sreća postizanje slobode i nalaženje hrane. Takvi oblici objektivne nesreće i sreće uglavnom više ne postoje u razvijenom svijetu a pogotovo neće postajati u sistemu koji sam predložio tako da o tome neću više govoriti.   

Čovjek znatno lakše razumije prirodu osnovnih prirodnih potreba kao što je sloboda i prevladavanje gladi nego prirodu mentalnih potreba iako sve imaju jedinstvenu prirodu. Mentalne potrebe mogu također biti objektivne i subjektivne. Svakako najvažnija objektivna ili prirodna mentalna potreba je kreativna stvaralačka produktivna moć čovjeka i ona donosi najveće objektivne ili prirodne pogodnosti. O tome ću više govoriti kasnije. 

Korijen subjektivnih mentalnih potreba leži u objektivnim ograničenjima čovjekove prirode. Čovjek treba da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati. Međutim, čovjek može lako koristiti slobodu svojih misli tako da sebi dodijeli privid prevladavanja ograničenja vlastite prirode. To najčešće postiže podređivanjem ljudi. Podređivanje ljudi ostvaruje pomoću ideologija, vlasti, bogatstva, slave i svih ostalih otuđenih vrijednosti koje čovjeku daju nadmoć nad ljudima. Svaki uspjeh na tom polju u čovjekovoj subjektivnoj svijesti lako daje obilježja prevladavanja vlastite objektivne prirodne nemoći. Iluzija prevladavanja vlastite nemoći donosi veliku otuđenu sreću koja čovjeku izgleda kao stvarna i on je prihvaća kao takvu. Čovjek koji ostvari vlast nad ljudima ili postane bogat ili slavan doživljava erupciju omamljujuće sreće. 

Ostvarenje nadmoći nad ljudima je uspjeh subjektivne prirode i zato nužno nailazi na objektivne prepreke koje uvijek donose razočarenje i sreća nestaje. Kako čovjekova iluzija moći lako dolazi u proturječnost sa objektivnim zakonima prirode on se jako plaši za opstanak svoje vizije pogodnosti. Strah ga nagoni da fanatično djeluje na polju svog otuđenog interesa. Kada čovjek zadovolji svoju glad on više ne jede jer bi mu to donijelo tegobe u stomaku. Kada su otuđene mentalne potrebe u pitanju čovjek teže nalazi i prihvaća zadovoljenje i lako djeluje unedogled sa ciljem ostvarenja većih pogodnosti. Ovo je u stvari osnovna posljedica otuđenja koja donosi velike probleme društvu. Iako toga čovjek uglavnom nije svjestan finalni rezultat je podjednak ili čak gori nego kada čovjek punog stomaka nastavi da jede.

Ako se čovjek mentalno pasivno prepusti omamljujućoj otuđenoj sreći tada poslije nekog vremena nužno dolazi bolna reakcija. Uspješni ljudi uglavnom prednjače pred drugima ljudima u stresu i razvodima brakova na primjer a ukoliko ne žive dovoljno razumno, produktivno i disciplinirano što je teško postići u privilegijama koje imaju, tada često prednjače u depresiji, narkomaniji, alkoholizmu, itd. Ako obratite pažnju možete uočiti da moćni, bogati i slavni ljudi vrlo često nisu sretni, oni se samo trude da pokažu uspješnost i dobro raspoloženje. U pravilu su jako zabrinuti za svoje bogatstvo, slavu, starenje i ne uživaju u životu jer su se otuđili od svojih prirodnih potreba. Pohlepa im stvara bezosjećajna srca, izopačuje duše i oduzima radost življenja. 

Osim toga otuđeni uspjeh razvija u čovjeku narcisoidnu osobinu karaktera koja veliča vlastitu ličnost i potcjenjuje prirodu i društvo. Takav čovjek gubi respekt prema drugim ljudima a to znači da gubi mogućnost ostvarenja prirodnih pogodnosti u odnosu sa drugim ljudima. Pogodnosti koje proizlaze iz ravnopravnog odnosa među ljudima po svojoj prirodi spadaju u najveće moguće prirodne pogodnosti koje čovjekova priroda može ostvariti. Čovjek koji zbog vlastitog neznanja odbacuje takve pogodnosti je sam sebi veliki neprijatelj.  

U otuđenom društvu ni obični ljudi nemaju zadovoljavajući život i zato uvijek misle da je sreća negdje drugdje. Oni se dive autoritetima i idolima i nastoje ostvariti njihov otuđeni uspjeh. Na tom polju nema dovoljno prostora za sve ljude i zato neuspješni ljudi pokušavaju bar u svojoj mašti živjeti živote svojih idola. To je sve pogrešno. Na prvom mjestu zato što život tih idola samo površno prikazuje sreću a u stvari svi ti idoli objektivno nemaju ništa bolji život od njih samih ako im život u cjelini nije i gori. Sa druge strane čovjek koji se povodi za tuđim načinom življenja lako postaje zavidan i još nezadovoljniji svojim životom. Na taj način on razvija neproduktivnu orijentaciju prema društvu ali i prema sebi samome.  

Ni uspješni ni neuspješni ljudi u današnjem otuđenom društvu ne mogu zadovoljiti svoje otuđene potrebe jer nikakvo djelovanje ne zahvaća prirodu nastanka takvih potreba. Čovjek naime ne može prevladati svoju objektivnu nemoć. Nemogućnost zadovoljenja takvih potreba stvara subjektivnu ili otuđenu nesreću ali na žalost čovjek je doživljava kao stvarnu. Ona može biti čak i tegobnija od objektivne nesreće. Na primjer čovjek nikada neće izvršiti samoubistvo zato što ne može zadovoljiti svoje prirodne potrebe kao na primjer kad je gladan ali hoće ako ne može zadovoljiti otuđene potrebe.  

U otuđenom društvu nemogućnost zadovoljenja potreba stvara bolnu napetost i ljutnju. Ljutnja može biti i prirodna potreba. Ako su čovjekove prirodne potrebe ugrožene ljutnja može naći svoje opravdanje jer akumulira veliku energiju u borbu za opstanak. U svakom drugom slučaju ljutnja je najvjerojatnije posljedica čovjekova otuđenja, nemoći i vrlo je nezdrava za samog čovjeka i društvo u cjelini. Sa medicinskog stanovišta ljutnja truje čovjekov organizam a sa sociološkog stanovišta ona truje društvo. Ljutnja je oblik mržnje ili samo korak od nje. Ona se lako razvija u destrukciju prema svijetu koji okružuje takvog čovjeka. Takva reakcija razvija iracionalnost i trajno mizerne posljedice iz kojih se teško može naći izlaz. Čovjek koji ne može razumjeti prirodu svojih potreba lako djeluje protiv svoje prirode i živi nesretan život.  

*** 

Erupcija sreće u današnjem razvijenom društvu je uglavnom posljedica nezdravog života i čovjek treba da bude vrlo oprezan prema njoj zato što ona po svojoj prirodi teško može biti istinita. Ona je uglavnom laž koja nužno u sebi nosi veliku nesreću. Ali teško je očekivati od čovjeka da odbije sreću koja omamljuje. Zato društvo treba da razvije orijentaciju koja neće dozvoliti ljudima da budu nesretni jer tada će i otuđena sreća teže nastupiti. To je upravo ono što sistem koji sam predložio omogućava. Taj sistem je manje baziran na dosezanju sreće ali će društvo živjeti prirodan, radostan, uravnotežen i dobar život. 

Možda vam sada to zvuči nevjerojatno ali svi navedeni problemi sa srećom i nesrećom će se početi rješavati uspostavom jednakih prava među ljudima. Mi danas imamo formalnu jednakost proklamiranu zakonima o ljudskim i civilnim pravima. U praksi te jednakosti nema jer u svim sistemima postoji ogroman broj različitih oblika privilegija članova društva. Taj problem novi sistem počinje rješavati pomoću sistema ravnopravnog ocjenjivanja među ljudima. Svaka ocjena će imati mali utjecaj na dohodak ocjenjenog čovjeka. Pozitivna ocjena će malo uvećati dohodak a negativna će ga umanjiti. Takvo ocjenjivanje će prisiliti svakog čovjeka da poštuje drugog čovjeka, da čini sve što može da drugom čovjeku uljepša život i da ne čini ono što drugom čovjeku može nauditi. Ovo će biti temelj uspostave zdrave, konstruktivne, i produktivne orijentacije društva. 

Stvarna ravnopravnost među ljudima će umanjiti mogućnost formiranja bilo kakve nadmoći među ljudima a sa time će se umanjiti mogućnost nastajanja lažne sreće i nesreće. Puna ravnopravnost među ljudima će formirati jedan novi oblik pogodnosti koji se zove radost življenja. Sreća i radost življenja su slični fenomeni ali postoji razlika. Sreća je često intenzivna pogodnost koja ne može postojati bez nesreće i uglavnom ne traje dugo. Sreća je veća što je prethodna ili moguća nesreća bila veća i obratno. Sreća ne ovisi nužno o čovjekovoj aktivnosti, ona može doći ili ne doći. Radost življenja je zasigurno prirodna pogodnost uglavnom nešto slabijeg intenziteta od velike sreće ali može biti konstantna jer nastaje kao proizvod čovjekove cjelokupne produktivne orjentacije.  

Radost življenja je bazirana na aktivnostima koje zadovoljavaju prirodne potrebe. Ona je specijalno teško dostupna kada čovjek nema slobodu odlučivanja i djelovanja kao što je to slučaj danas. Iz tog razloga danas je jako teško vidjeti radosnog čovjeka. Radost življenja se bazira na produktivnom djelovanju i zato njeno dosezanje nužno zahtijeva djelatni napor. Puno je lakše takav napor ostvariti na polju na kojem čovjek voli ono što radi nego tamo gdje čovjek nema nikakav interes. To je jedan od glavnih razloga zašto novi sistem otvara svakome pravo da radi na svakom javnom radnom mjestu u svakom trenutku. Ali naravno mi trebamo nekakav kriterij za popunu radnih mjesta. Jedini razumni kriterij jeste davanje najboljem radniku pravo na rad na svakom javnom radnom mjestu.  

Takva raspodjela rada će omogućiti svakom čovjeku da dobije posao koji više voli. Čovjek koji više voli neki posao će uložiti veći trud za ostvarenje najveće produktivnosti na takvom radnom mjestu pa će tako ostvariti pravo na rad. Kada čovjek ulaže veći napor na polju koje voli taj napor ne mora biti nepogodan. Takav rad otvara mogućnost ispoljavanja kreativnosti i oživotvoruje čovjekove bivstvene produktivne snage što pruža velike pogodnosti u obliku radosti življenja.  

Treba također dodati da će novi sistem uravnotežiti interes za svim radnim mjestima pomoću nove tržišno demokratske regulacije visina dohodaka i pomoću novo definiranog sistema odgovornosti radnika. U novom sistemu sva radna mjesta će biti podjednako tražena i zato više neće postojati problemi oko raspodjele radnih mjesta. Kada više ne bude postojala razlika u poželjnosti radnih mjesta tada će nestati jedan od najvećih izvora nestabilne otuđene sreće i nesreće današnjeg društva. U taj prostor će nastupiti stabilna radost koja će proizaći iz realizacije slobodno izabranih radnih zadataka.  

Takva mjera će osim toga ostvariti znatno veću produktivnost nego što privatna poduzeća mogu ostvariti što će poslati kapitalizam sa svim svojim negativnostima u povijest. Na kraju treba reći da će novi sistem ponuditi novu raspodjelu dohodaka koju će neposredno demokratski formirati svi članovi društva. Tako će nastati nova raspodjela roba koja će biti prihvaćena od svih članova društva kao pravedna. Novi način konzumacije roba će demistificirati otuđenu vrijednost robe i ostvariti optimalno zadovoljenje potreba društva. 

Opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja današnjeg društva. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. 

Osim toga radostan čovjek puno lakše prihvaća ograničenja vlastite prirode pa ga lažna subjektivna sreća i nesreća teže zahvaćaju. Radostan čovjek novog sistema ne mora nužno biti sposoban da zadovolji sve svoje potrebe. U prirodnom društvu nemogućnost zadovoljenja potreba neće stvarati ljutnju zato što će sistem formirati objektivnu pravednost i izgraditi respekt među ljudima koji će sputavati njenu pojavu. Tko god investira veliki napor u zadovoljenje potreba i ne može ostvariti zadovoljenje će biti tužan. Tuga je puno zdravija i bolja emocija od ljutnje jer je racionalnija. Sociološki; za razliku od ljutnje, tuga ne stvara konflikte. Psihološki; tuga u usporedbi sa ljutnjim, dozvoljava čovjeku da bolje sagleda objektivnu stvarnost, da probleme rješava produktivnije i konstruktivnije. Tuga za razliku od ljutnje može razvijati dušu. Ona može usmjeravati čovjeka prema boljem životu.

Sreća je prolazna. U nastojanju da je što više zadrži, otuđeni čovjek ne bira sredstva i zato lako postaje egoističan, pohlepan i razvija mnoge negativne osobine karaktera koje štete njemu i društvu u cjelini. Prirodan radostan čovjek živi produktivan život i zna da njegove pogodnosti ovise o njemu samome. Zato je on vrlo spreman i željan da dijeli, spreman je i željan da kooperira na svom nivoima ljudskih odnosa i tako doprinosi stvaranju pogodnosti u društvu.  

Predloženi sistem će omogućiti čovjeku da bude produktivan, zadovoljan sa sobom i da vjeruje u svoju budućnost. Takav čovjek je u stanju da voli. Mi danas iskrivljujemo značenje pojma ljubavi zato što ljubav među ljudima gotovo da ne postoji. Sposobnost voljenja se ne može dobiti, ona se mora zaraditi produktivnim načinom življenja. Ona je u stvari najveći doseg produktivnog života i pruža najveću radost življenja. Osim toga predloženim načinom života čovjek će dosezati najveći oblik znanja - mudrost. Mudar čovjek ima sve što mu treba bez obzira koliko to kvantitativno ili kvalitativno bilo i zato je gospodar svojih emotivnih stanja i živi pun, miran i radostan život. Takav čovjek je slobodan čovjek.  

Sistem koji sam predložio će omogućiti ljudima da se ispravno razvijaju, da budu mentalno i fizički zdravi. Zdravi pojedinci će formirati zdravo društvo a zdravo društvo će stvarati još zdravije pojedince. Proces će se ciklički razvijati i kao rezultat će nastati harmonično i dobro društvo sa pojedincima punim radosti života. Predloženi sistem obećava prirodan i visoko prosperitetan razvoj društva, veći i od najsmionijih današnjih snova. Sistem je detaljno opisan u mojoj knjizi “Humanizam" koja je besplatno dostupna  ovdje.

8.4.2004

Natrag na početak