1.2             Društvo 

Čovjek je po svojoj prirodi slobodna biološka jedinka i istovremeno društveno biće. "Čovjek koji zna" svjestan je da će u većoj mjeri zadovoljiti svoje prirodne potrebe udruživanjem sa drugim čovjekom. Udruživanjem čovjek ostvaruje veću moć u prirodi pa tako i veću mogućnost zadovoljenja prirodnih potreba. Udruživanje ljudi predstavlja zajednicu individuuma sa posebnim i zajedničkim potrebama. 

Čovjek je čovjeku prirodna potreba pa tako i vrijednost. U "društvu koje zna" svaki čovjek ima respekta prema svim članovima društva bez obzira na razlike u stupnju sposobnosti ili moći. U takvom društvu svaki čovjek ima pravo da participira u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja u prirodi. Na taj način, skup svih individualnih potreba formira optimalne zajedničke potrebe društva koje određuju pravila društvenog odnošenja.  

Takva pravila podrazumjevaju prava ali i obaveze pojedinca. Prava utvrđuju čovjekove slobode a obaveze ih umanjuju jer je čovjek prisiljen da se odnosi prema prirodi i društvu onako kako to odgovara društvu u cjelini. "Društvo koje zna" regulira pravila zajedničkog kretanja na taj način da u što većoj mjeri smanji individualne nepogodnosti i poveća zajedničke pogodnosti društva. Takva pravila u najvećoj mogućoj mjeri odgovaraju svim članovima društva. 

Društvo ima istovjetne reakcije u odnosu sa prirodom kao i čovjek. "Društvo koje zna" formira potrebe u skladu sa vlastitom prirodom u granicama prirodne moći realizacije i tako zadovoljava svoje potrebe i ostvaruje pogodnosti.  
Može se reći da čovjek tokom svog života prolazi putevima razvoja društva. Dijete nema nikakvo znanje ni sposobnost da zadovolji svoje prirodne potrebe. Roditelji koji znaju živjeti u skladu sa vlastitom prirodom su zadovoljni i kao takvi razvijaju ljubav prema djeci. Oni preuzimaju aktivnu brigu oko zadovoljenja prirodnih dječih potreba. Takav odnos donosi toplinu i radost što je uvjet prosperiteta djeteta pa tako i društva. Osobe koje nisu prikraćene u mladosti mogu kasnije lako postati zdravi nosioci društva.  

“Čovjek koji zna” donosi pogodnosti sebi i društvu u cjelini i zato "društvo koje zna" ima interes da svakog člana upozna sa fondom znanja koje posjeduje. "Društvo koje zna" formira objektivno saznanje o zakonitostima kretanja u prirodi i obrazuje mlade članove o pravima, dužnostima i odgovornostima koje podnosi za svoju egzistenciju u društvu i prirodi. Mladi koji vide aktivne i zadovoljne odrasle članove “društva koje zna” formiraju vjeru u pogodnu budućnost i zato prihvaćaju prava, dužnosti i odgovornost zajednice sa zadovoljstvom. “Društvo koje zna” formira obrazovanje koje slijedi interes učenika i društva jer na taj način čin obrazovanja u svom trajanju zadovoljava potrebe učenika i donosi pogodnosti društvu u cjelini.

Društvo zadovoljava svoje potrebe radom. "Društvo koje zna" zajedničkim dogovorom utvrđuje potrebe a zatim zajedničkim radom pristupa zadovoljenju potreba i tako ostvaruje pogodnosti. Veće pogodnosti društvo doseže kada usmjerava rad tamo gdje je potrebniji i kada svaku radnu dužnost obavlja produktivniji radnik. “Društvo koje zna” organizira raspodjelu rada prvenstveno u funkciji individualnih radnih sposobnosti radnika jer se tako ostvaruju veće pogodnosti u društvu. U takvom društvu svaki radnik ima ravnopravan pristup do svakog radnog mjesta a svako radno mjesto zauzima najproduktivniji zainteresirani radnik. Tako se ostvaruje najveća produktivnost pa tako i najveća vrijednost u rezultatima rada dok sloboda izbora radnog mjesta omogućava radu da postane vrijednost za sebe.  

"Društvo koje zna" raspoređuje rad tako da radna mjesta formiraju ujednačene pogodnosti u svom trajanju kao i rezultatima rada što donosi ujednačeni interes prema obavljanju svih poslova. Takav društveni stav prema radu omogućava pokrivenost svih radnih potreba radnicima koji svoj rad obavljaju u skladu sa vlastitim prirodnim potrebama i sposobnostima.
 
Samostalni radnik radi samo ukoliko ima neposredni interes, dok ako ga izgubi, tada gubi radnu potrebu i prestaje raditi. U udruženom radu radnik je prisiljen da radi kada je to kolektivna potreba bez obzira da li to njemu odgovara ili ne. Udruženi rad može biti nepogodan i zato u “društvu koje zna” svaki čovjek može ostvariti pravo na rad koji mu donosi manje nepogodnosti. 

Samostalni radnik sam podnosi odgovornost za svoj rad vlastitim radnim ostvarenjima. U udruženom radu jedan neodgovoran radnik može zbog povezanosti radnih procesa nanijeti velike nepogodnosti kolektivu. Stoga "društvo koje zna" zajedničkim dogovorom formira efikasne principe odgovornosti za neizvršenje radnih obaveza i za sve postupke koji ne odgovaraju društvu. Zato se svaki član takvog društva odnosi odgovorno prema prirodi, društvu, radu i rezultatima rada. U takvom radnom kolektivu slobodni radnik ima mogućnost da spozna granice svoje moći. Svjestan vlastite odgovornosti, on formira radne potrebe u skladu sa vlastitom prirodom i mogućnosti realizacije. Takva orijentacija je uvijet zadovoljenja potreba i osnova konstruktivne orijentacije društva.
 
U “društvu koje zna” proizvodi zajedničkog rada se raspoređuju prema ukupnom doprinosu svakog pojedinca u procesu proizvodnje. Rad koji proizvodi veću vrijednost donosi veće pogodnosti društvu pa zaslužuje i veću nagradu u rezultatu rada. Raspodjela rezultata rada se vrši i prema stupnju nepogodnosti nastalih u trajanju rada. Nepogodniji rad zahtjeva veću kompenzaciju u pogodnostima rezultata rada. Uključuju se i doprinosi predaka radnika jer je u svakom rezultatu rada sadržana ogromna količina minulog rada.  

"Društvo koje zna" uvjek formira i solidarni elemenat raspodjele kojom se ostvaruju proizvodi namjenjeni individualnoj potrošnji cijelog stanovništva bez obzira da li neposredno učestvuju u proizvodnji. Na taj način u društvu se razvija stav da je čovjek čovjeku vrijednost. Solidarna davanja direktno stvaraju društvenu stabilnost i pomažu razvoj novih snaga u društvu koje reproduciraju takvu orijentaciju što društvu dugoročno donosi pogodnosti. 

Društvo koje konstantno uspjeva zadovoljiti svoje potrebe je zadovoljno, moćno i plemenito društvo. Društvo sa plemenitim članovima nužno se međusobno ispomaže i razvija zajedništvo što donosi prosperitet. Ono ima vjeru u vlastite snage i vjeru u pogodnosti. Kao posljedica takve vjere javlja se ljubav među članovima društva, ravnoteža i harmonija sa prirodom.
 
U takvom društvu svaki član pomaže razvoj svakog pojedinca jer time doprinosi i vlastitom razvitku. Davanje je izvor ispoljavanja životne moći koja donosi velike pogodnosti. “Društvo koje zna" osigurava reprodukciju konstruktivne orijentacije i u stanju je da planira vlastiti razvoj i prosperitet. Takvo društvo je zdravo društvo.



 Natrag na početak