Da li volite?

Back Home Up Next

 

 

 

 

 

 

 

Da li volite? 

 

  

 

Ljubav 

Ljubav je najveće postignuće koje čovjek u svom životu može ostvariti. Ljubav je stanje svijesti bazirano na ravnopravnosti i uzajamnom pomaganju ljudi. Ljubav je stanje duha koje unaprijeđuje samog čovjeka koji voli i sa time naravno i svijet . Čovjek koji voli nosi u sebi unutrašnji mir, stabilnost, lakoću i radost življenja i tako se može prepoznati. U prirodnom društvu ljubav je vjerojatno spontani čin koji se razvija sam po sebi. U društvu koje je otuđeno od vlastite prirode kao što je to društvo u kojem danas živimo, mi ne znamo dovoljno kako da volimo jedni druge. Vi ste dragi čitaoci najvjerojatnje uvjereni da ste sposobni da volite i tu ste u pravu jer ne postoji čovjek koji u sebi ne nosi bar malo ljubavi. Ali ako mislite da je vaša ljubav dovoljno velika, pročitate ovaj članak do kraja i možda se uvjerite u suprotno.  

 

Narcisoidnost 

Ono što ljudi danas ponajviše zovu ljubav je u stvari narcisoidnost. Narcisoidan čovjek obožava svoj lik, svoja djela a naročito mu veliku sreću donosi uspjeh koji ostvaruje u društvu. On uživa u svojim sposobnostima, u svojim mislima, u svojoj ljepoti, u svojim karakternim osobinama, u svojoj porodici, u svojoj naciji, i u svemu što je povezano sa njime. On sebe vrijednuje više nego druge ljude i upravo to razvija narcisoidnu osobinu njegova karaktera. Narcisoidnost predstavlja zaljubljivanje čovjeka u sebe sama. Na putu idealiziranja vlastite ličnosti, narcisoidni ljudi često sebe smatraju vrlo skromnim. Iz tog razloga čovjek jako teško prepoznaje narcisoidnu osobina karaktera u sebi.  

Da li narcisoidnost u sebi sadrži ljubav? Ja bih rekao da ne, ali problem je u stvari semantički. Ako se može reći volim čokoladu gdje pojam volim u stvari znači uživam jesti onda se može pojam ljubav rastegnuti i na narcisoidnost ali u vrlo nerazvijenom obliku. Narcisoidnost i ljubav su odvojene kategorije kao što im i ime govori. Svi ljudi posjeduju obje karakteristike sa time da  je čovjek koji više voli manje narcisoidan i obratno. U daljem tekstu ću ljude koji imaju razvijeniju narcisoidnu osobinu karaktera zvati narcisoidnim ljudima iako i oni mogu voljeti ali ta njihova sposobnost je manje razvijena.

Ako narcisoidan čovjek uspješno ostvaruje svoje želje tada osjeća ljubav prema cijelom svijetu ali ta ljubav je iluzija. Kad narcisoidan čovjek ne uspjeva ostvariti svoje namjere tada splasne kao balon u depresiju i mrzi cijeli svijet. Narcisoidan čovjek je prilično nestabilan i po tome se može prepoznati. Prirodan čovjek voli konstantno. Ako stanje svijeta ne odgovara potrebama prirodnog čovjeka on ne mrzi nego je tužan. Ljubav stvara dobro čovjeku koji voli i svijetu koji ga okružuje dok narcisoidnost to ne možeo ostvariti. Narcisoidnost će prije ostvariti zlo narcisoidnom čovjeku i svijetu koji ga okružuje.

Narcisoidni ljudi su vrlo ambiciozni. Ako silno želite postati šef ili bilo kakav autoritet, ako vam je glavni cilj u životu da zaradite novac, pobijedite na takmičenju, ili tako nešto slično, vi ste prilično narcisoidna osoba. Jako se volite takmičiti i još više pobjeđivati! Vaš ego i narcis su gladni. Imate veliku mogućnost da pobjedite ali to vam daje manju šansu da volite. Hoćete ljubav! Tada ne možete imati veliku potrebu da se takmičite. Ljudi koji vole svoje međusobne odnose manje baziraju na takmičenju a više na dogovoru. Ovaj primjer vam samo može reći koliko ste u stanju voljeti ali vam ni malo ne može pomoći u tome da više volite. Ukoliko se odreknete ambicija ili takmičenja to uopće ne znači da ćete početi više voljeti. Problem upoznavanja ljubavi ne ovisi o svjesnim željama ljudi već je lociran duboko u psihi čovjeka koja se gradi kroz cijeli život.  

Narcisoidan čovjek je vrlo subjektivan i ima tendenciju da svojim uspjesima daje veći značaj nego što ga oni zaslužuju. Narcisoidna kultura je pretjerano uzdigla vrlo površne oblike vrijednosti kao što su: moć, bogatstvo, slava, ljepota, snaga, brzina. U današnjem društvu to su postali najvrijedniji ciljevi. Te vrijednosti objektivno nisu toliko velike koliko ih je otuđenje društva uzdiglo na pijedestal. One su otuđene i kao takve ne mogu donijeti trajne pogodnosti ni pojedincu ni društvu u cjelini. Nasuprot one najčešće donose sve suprotno. Te vrijednosti dugoročno uništavaju mogućnost nastanka pogodnosti u društvu.

Ako je narcisoidan čovjek vrlo uspješan u društvu kao što su to poznati pjevači, glumci ili političari, tada narcis u njemu može duže vrijeme blistati. Takvi uspjesi mogu formirati iliziju prevladavanja čovjekove nemoći u prirodi i zato narcisoidna sreća može biti prilično intenzivna i kao takva lako zavarava čovjeka da je na dobrom putu. Ali narcisoidna sreća nije dobra jer je uveliko bazirana na iluzijama. Obzirom da narcisoidni čovjek precjenjuje sebe i potcjenjuje sve što ga okružuje on lako dolazi u proturječnost sa objektivnom stvarnosti. Život prije ili kasnije pokazuje narcisoidnom čovjeku da njegove sposobnosti nisu tako velike koliko bi on to želio, da nije baš toliko savršen koliko bi to želio, da mu mladost i ljepota prolazi. Uvijek se pojavljuju novi pametniji, jači, sposobniji ljudi koji ugrožavaju superiornu viziju narcisoidnog čovjeka i tada se javlja bolno razočarenje koje donosi velike nepogodnosti. Svaka sreća koju čovjek nezasluženo ostvari pomoću iluzija nužno dolazi natrag na naplatu u obliku bola. Narcisoidni ljudi često traže izlaz iz bolne napetosti u alkoholu i drogama i tako se mogu prepoznati.

Nadalje, narcisoidna sreća otuđuje čovjeka od objektivne realnosti. Takav čovjek gubi respekt prema drugim ljudima i umanjuje šansu da dosegne prirodne pogodnosti u odnosu sa drugim ljudima pa tako i da voli. Jedino ljubav može uzdignuti čovjeka iz takve vrste problema ali narcisoidni ljudi ne poznaju dovoljno ljubav da bi se mogli uravnotežiti.

Narcisoidni ljudi teže da budu najjači, najpametnij, najljepši, najbolji u svakom smislu i teško podnose konkurenciju koja može ugroziti njihovu viziju. Zato se narcisidni ljudi lako međusobno sukobljavaju. Može se reći da praktično svi sukobi u društvu nose svoj temelj u narcisoidnom karakteru čovjeka. Narcisoidni ljudi svojom subjektivnom vizijom, mogu poistovjetiti ugrožavanje svojih otuđenih potreba sa ugrožavanjem vlastite realne egzistencije. Tada se između narcisoidnih ljudi javlja borba za opstanak njihovih iluzija. Što je narcisoidnost veća to je i brutalnost takvih sukoba veća. Sva brutalnost ovog svijeta dolazi od ugrožene narcisoidnosti. Povrijeđena narcisoidnost izaziva vrlo destruktivnu orjentaciju narcisoidnog čovjeka. Takva osoba može pasti u depresiju koja se može razviti do potrebe samouništenja ili stvara mržnju koja se može razviti do potrebe uništenja svijeta.

Narcisoidnost se naročito razvija pomoću privilegiranog statusa čovjeka u društvu zato što tada čovjek ostvaruje osjećaj superiorne moći u društvu. O tome sam više pisao u članku Privilegije su zlo. Može se generalizirati da su više privilegirani ljudi više narcisoidni. Razmažena djeca, odlični učenici, ljudi na položajima su uglavnom više privilegirani pa tako uglavnom i više narcisoidni. Ali razlike su često samo u nijansama jer svaki čovjek može graditi iluzije svojih moći odnosno privilegija u svijetu svojih mislli. Gotovo svi ljudi posjeduju veće ili manje narcisoidne osobine karaktera zato jer nas svakodnevna otuđena kultura uči da budemo narcisoidni. Manje narcisoidni čovjek je zdraviji čovjek za sebe i za društvo u cjelini. U ovom članku ću nastojati pokazati da više narcisoidan čovjek u stvari manje voli. 

 

Ljubav prema autoritetima  

Sposobniji u društvu razvijaju znanje sa kojim unapređuju društvo i postaju autoriteti. Postoje dobri autoriteti. Dobri autoriteti vrše utjecaj na društvo vlastitim pozitivnim primjerom i pomažu drugim ljudima kad su zamoljeni da to čine. Oni ne nameću drugim ljudima svoje mišljenje, znanje, ni vrijednosti. Takvi ljudi su danas velika rijetkost.  

Postoje i loši autoriteti. To su ljudi koji teže da ostvare privilegirani status autoriteta zato jer im taj status daje moć nad ljudima i sa time velike otuđene pogodnosti. Takva moć jako razvija narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni autoriteti propagiraju društvu svoje subjektivne vrijednosti i znanje koje ima primarni cilj da učvrsti njihov privilegirani status. Ljudi koji ne znaju, nemoćni ljudi, su skloni da autoritetima pridaju veći značaj nego što ga oni objektivno zaslužuju i zato prihvaćaju subjektivno znanje autoriteta. Loši autoriteti su kroz povijest čovječanstva kreirali ogromnu količinu potpuno nepotrebnog znanja koje je društvo usvojilo. Takvo znanje je otuđeno, neistinito, pogrešno i zato sprečava prirodan razvoj društva. Više o tome sam pisao u članku Moj obračunu sa naukama. 

***

Otuđeno društvo lako prihvaća kulturu koja pogoduje razvoj loših autoriteta i sputava moć podređenih ljudi. Autoriteti i njihovi sljedbenici grade vrlo snažnu međusobnu vezu koja može nalikovati na ljubav. Naime autoriteti jako trebaju podređene ljude jer uz pomoć njih ostvaruju svoj status i veliku moć. Podređeni ljudi se jako vezuju uz autoritete zato što im je često manje nepogodno potčiniti se autoritetima nego biti prepušteni sami sebi u nadmoćnom zastrašujućem svijetu. Ali odnos autoriteta i sljedbenika je samo iluzija ljubavi. Ako jako rastegnemo pojam ljubavi onda je ta ljubav u najmanju ruku prilično nerazvijena ali ja bih to ipak nazvao veliko izopačenje pojma ljubavi. Odnos baziran na servilnosti podređenih ljudi i kontroli autoriteta uvijek predstavlja neku nijansu sadoističko-mazohističkog odnosa i zato je vrlo neproduktivan. Sadist je čovjek koji nalazi zadovoljstvo u dominaciji nad ljudima koja se na putu ostvarenja većih pogodnosti može razvijati do ekstremne brutalnosti. Mazohist nalazi zadovoljstvo u podređenosti autoritetima do potpune pokornosti koja se može razviti do uživanja u bolu. Ponizni mazohist pod vodstvom autoriteta lako može postati ekstrenmo brutalni sljedbenik autoriteta.

Današnje društvo ne samo da ne poznaje dovoljno ljubav nego nije svjesno da cjelokupno zlo koje se događa u svijetu proizlazi iz nedostatka ljubavi. Bez ljubavi društvo postaje vrlo brutalno i kao takvo nema dobru budućnost. Kapitalizam je brutalan. O tome sam više pisao u svom članku Kraj kapitalizma. Brutalan kapitalistički sistem pokušava uvjeriti ljude da je brutalnost normalno stanje. To se postiže cenzurom humanističkih ideja kao što je na primjer moja i propagandom brutalnosti kao što je na primjer proizvodnja brutalnih filmova. Gledajući brutalne junake u brutalnim filmovima, brutalni ljudi zadovoljavaju svoju brutalnost i sa time prihvaćaju postojanje brutalnog sistema kao normalno stanje. Danas vidjeti stotinjak ubijenih ljudi u filmovima je normalna stvar koja nikoga ne zgraža. Ljudi koji mogu gledati brutalne filmove teško mogu voljeti, oni koji uživaju gledati takve filmove sigurno ne mogu voljeti. Danas se u svijetu najviše proizvode brutalni filmovi. Za koga se oni proizvode? 

Milioni ljudi je razvilo svoju brutalnost živeći nesretno u otuđenom društvu. Ti ljudi su potencijalne vremenske bombe koja čekaju povod da svoje brutalne potrebe realiziraju u realnom životu. Takve pojave nisu moguće u društvu koje voli. Sociolozi često optužuju siromaštvo kao glavni izvor zla ovog svijeta. Ja mislim da to nije baš tako. Danas siromašni ljudi imaju veći životni standard nego sto su ga imali kraljevi u srednjem vijeku. Materijalne vrijednosti nisu od presudnog značaja. Presudni značaj ima otuđenje društva, nepravedna raspodjela moći u društvu, privilegije koje iz toga proizlaze, narcisoidna osobina karaktera koja se privilegijama gradi i nedostatak ljubavi koji iz svega toga proizlazi. Ja ne mogu zamisliti danas da će netko u razvijenom svijetu počiniti ubistvo ili samoubistvo zato što je gladan ali ako je povrijeđena njegova narcisoidna sujeta to se može očekivati. Povod za destruktivnu agresiju  može biti bilo koja ugrožena privilegija ili bilo koja neostvarena ambicija. Ekonomska i moralna kriza u kojoj jesmo i sve više ulazimo može pozvati veliki broj ljudi u iracionalni napad na bilo koga pa čak i u obračun sa cijelim društvom. Oni lako mogu postati monstruzne ubojice.

***

Narcisoidni autoriteti uspješno zavode ljude propagirajući ljubav prema domovini ili naciji. Nema tog čovjeka koji će se oglušiti na poziv ljubavi prema domovini. Još više će se takvom pozivu odazvati ljudi nezadovoljni načinom života kojim žive. Tako uvijek nastaje neki oblik grupne narcisoidnosti koji se manifestira u obliku nacionalizma. Autoriteti koji tlače ljude i čine ih nezadovoljnim, domoljubnim pozivima povećavaju svoju moć nad ljudima. Nezadovoljni ljudi nekritički prihvaćaju domoljubne pozive autoriteta i postaju bezdušno oružje u njihovim rukama. Tako otuđenje ljudi od vlastite prirode stvara militantne temelje za međunarodne sukobe i ratove. Militantni ljudi ne vole. Ljudi koji vole ne ratuju.

Autoriteti ostvaruju najveću moć proizvodnjom neprijatelja nacije. Dobar primjer je al-Qaida za koju se sa sigurnošću ne zna ni da li postoji, a ako postoji ja ne vjerujem da ima puno članova jer bi u suprotnom pokazivali svoju snagu zapadnom svijetu učestalim terorističkim akcijama. Ali američki autoriteti na račun straha od al-Qaide uspješno mobiliziraju američki narod u borbu protiv zla. U toj borbi američki narod gubi slobodu, nekritički se stavlja u službu autoriteta, finansira ratove svojim dohodcima, ratuje i gubi svoje živote za interese autoriteta. Autoriteti tako postaju gospodari života i smrti. Pojedinci postaju potpuno nebitne figure za ostvarenje viših ciljeva. Strah od nekolicine terorista započeo je ničim izazvan rat protiv Iraka i Afganistana, rat protiv 60 miliona ljudi. Rat protiv terorizma je proizveo terorizam Amerike protiv svih država svijeta koje se ne žele potčiniti američkoj sili, kulturi, politici i ekonomiji. Tako je grupna narcisoidnost američkih građana omogučila nastanak agresivnih ratova čiji cilj je potčinjavanje neposlušnih nacija, njihovih ekonomija i prirodnih bogatstava. Neupućenima je to teško za uvidjeti.

Ali bez obzira na vašu neupućenost, ako su vas više pogodili poginuli ljudi u terorističkoj akciji 911 iako tamo nikoga niste poznavali nego svakodnevno ubijanje ljudi u Iraqu i Afganistanu koje je američka vlada proizvela, onda ste prilično narcisoidni i nemate razvijenu sposobnost da volite. Ako ne sudite podjednako pripadnicima svoje i drugih nacija, članovima svoje i drugih porodica, sebi i drugima, onda ste prilično narcisoidni i nemate razvijenu sposobnost da volite.  

Upravo na CNN pratim napad na Iran koji je vrlo sličan napadima koji su izvedeni na zemlje Istočne Evrope. Unutar Irana sinhronizirano rovare mnoge zapadne vlade sa svojim tajnim službama, mnoge nevladine organizacije i raznorazni kriminalci sa idejom da se izazovu sukobe između sljedbenika različitih političkih partija. Ti sukobi bi sa vremenom trebali dovesti do unutrašnje nestabilnosti Irana što bi Iran učinilo laganim plijenom multinacionalnih korporacija iliti novog svjetskog poretka. U tim sukobima je upravo ubijena dvadesetšestogodišnja žena Neda Soltani za koju zapadni mediji jednoglasno tvrde da će postati simbol otpora režimu u Iranu. Kome je odgovarala njena smrt? Samo novom svjetskom poretku koji želi povisiti tenziju za promjenu režima u Iranu. Slična ubistva sa istim ciljem su se prije toga događala u Beogradu za vrijeme NATO bombardiranja. U cilju destabilizacije Jugoslavije iznutra, ubijani su prestavnici vlasti, opozicije i kriminalnih skupina. U članku" Da li je Antikrist stigao?" imenovao sam lidera novog svjetskog poretka. Taj čovjek je na veliku prevaru uspio oteti prava koja pripadaju ljudima. On odlučuje kako će ljudi živjeti pa čak i da li će živjeti. On vlada svijetom potpun nevidljiv i tako zadržava svoju moć bez obzira šta se u svijetu događa. On mora naučiti za svoje dobro i za dobro cijelog svijeta da po svojoj prirodi može imati samo ista prava kao i svi drugi ljudi. Sistem koji sam predložio će mu to jasno pokazati. Vjerojatno mu se to neće svidjeti ali vjerujem, jednom kad ljudi spoznaju o čemu govorim, da mu više neće dozvoliti da im otima njihova prava.

***

Religiozni ljudi vole Boga zato što očekuju od Njega da ih spasi od zla i izvede na dobar put. Oni ne vjeruju da sami mogu pronaći taj put već mole Boga da ih vodi. Strahopoštovanje i poniznost religioznih ljudi pred Bogom sigurno u sebi nosi elemente mazohizma što je suprotnost ljubavi. Isto se odnosi na ljubav prema Isusu, Mesiji, Krishni, Budhi i sličnim božjim poslanicima.

Religiozni ljudi prihvaćaju ljubav kao veliku vrijednost zato jer njihove religije propovijedaju ljubav, ali ne može se ljubav nametnuti izvana nikakvom ideologijim. Truditi se na polju ljubavi kao što to ideologije propovijedaju nije dovoljan dokaz ljubavi jer se mazohist može jako truditi ali njegova nerazvijena svijest mu neće dozvoliti da upozna ljubav. Ljubav ne može biti rezultat strahopoštovanja prema Bogu. Ljubav dolazi iznutra kao proizvod prirodnog načina življenja ili ne dolazi. Pa kako se ljubav može prepoznati sa priličnom sigurnošću? Ljubav je davanje i ako vam čin davanja donosi radost onda ste u stanju voljeti. Ako vam čin davanja predstavlja dužnost onda je vaša ljubav nerazvijena i prije ili kasnije će se umoriti, pokleknuti i nestati. 

Ja mislim da prema Bogu ne treba gajiti strahopoštovanje nego respekt koji ipak može dozvoliti čovjeku da se osloni na vlastite snage u rješavanju vlastitih problema. Religiozni ljudi negiraju samosvjest kao potrebu i potiskuju je u neki oblik poniznosti prema svijetu koji ih okružuje. Kod ateista samosvjest lako prelazi u još negativniju krajnost i postaje prerazvijena svijest zato što se brzo pretvara u narcisoidnu iluziju nadmoći nad svijetom koji ih okružuje. Produktivna osoba je svjesna da je ravnopravna sa drugim ljudima i sama traži izlaz iz problema za sebe i za društvo. Tako upoznaje ljubav. Da sam ja pasivno čekao Mesiju da me spasi od zla vjerojatno ga ne bih za svog života dočekao kao što to ni drugi ljudi nisu i ne bih uspio kreirati put za ostvarenje dobrog i zdravog društva. Ja sam se oslonio na samog sebe pri rješavanju problema. Uspio sam definirati svijetlu budućnost čovječanstva zato što sam spoznao značaj jednakih ljudskih prava. Predložio sam novi društveni sistem u kojem ljudi imaju moć a ne autoriteti. Na taj način sam definirao kako napraviti Raj na Zemlji. To je upravo ono što bi Isus Krist trebao učiniti kad ponovo dođe na Zemlju. Zato sam se prijavio za radno mjesto Isusa Krista u članku Jesam li ja Isus Krist?. To sam učinio da bih privukao veću pažnju na svoj rad. No religiozni ljudi ne prihvaćaju moju filozofiju zato što ne vjeruju da bih ja mogao biti Mesija iako nemaju nikakvo saznanje o tome kako bi Mesija trebao izgledati. 

 

Zaljubljivanje 

Vjerojatno prva asocijacija koju ljudi imaju na riječ ljubav je zaljubljivanje. Zaljubljenost je najpopularniji izraz ljubavi danas i vjerojatno najopisivaniji i najopjevaniji termin svih vremena. Ljudi često mistificiraju zaljubljivanje pomoću magično romatičnih osjećaja koji nekontrolirano naviru. Ja bih rekao da je glavna karakteristika zaljubljivih ljudi strah i nada. Mladalačka nesigurnost i optimizam prema životu donosi vrlo visok stupanj zaljubljivosti.

Zaljubljivi ljudi vjeruju da je za ljubav samo potrebno pronaći odgovarajuću osobu i magično romantična ljubav će se dogoditi. Prvo bih želio naglasiti da ne postoji ništa magično u činu zaljubljivanja. Zaljubljivanje je u stvari prilično trgovačko ponašanje koje poprima iluziju magičnih svojstava. Svaka osoba zna koliko na otuđenom tržištu privlačnosti vrijedi jer je svakodnevni život tome uči. Odgovarajuća osoba za ljubav je u stvarnosti proizvod dubokih priprema, kalkulacija i slučajnih događaja. Nema u tome gotovo ništa loše jer čovjek treba birati partnera koji mu više odgovara. Racionalno ponašanje u izboru partnera je više nego dobrodošlo. Ali zaljubljive osobe su pravilu vrlo narcisoidne i zato nisu racionalne. Narcis nije objektivan a to znači da je prilično glupav i ne prepoznaje prave vrijednosti u izboru partnera.

Kad se odgovarajuća osoba za zaljubljivanje pojavi u vidokrugu narcisoidne osobe, oslobađa se velika energija koja plijeni i ukoliko naiđe na odgovarajući odziv sa druge strane, događa se čudo ljubavi sa kojom popuštaju sve kočnice i nestaju sve dvojbe oko prihvatljivosti partnera. U čovjeku se tada događa kemija i cijeli svijet postaje prekrasan. To čudesno stanje opisano u bezbrojnim pjesmama je samo slatka iluzija koja nastaje kao posljedica oslobađanja od velike nesigurnosti. Nema ovdje gotovo ništa od ljubavi. Čovjek koji je siguran u sebe se teško može zaljubiti ali je sposoban da voli.

Ako ipak zaljubljenost nazovemo ljubav onda je to vrlo nerazvijena ljubav. Zaljubljenost je proizvod subjektivnog doživljaja zaljubljene osobe. Uspješnost zaljubljivanja se često mjeri pomoću količine privučene pažnje koji par ostvaruje u društvu. Narcisoidna osoba ne pokušava dublje upoznati ljubljenu osobu jer takva osoba često ni ne zna šta to znači. Zaljubljivanje je vrlo površno tako da se zaljubljena osoba često brzo zasiti sa voljenom osobom. Ako se emocije prema voljenoj osobi gase to nikada nije bila ljubav zato što ljubav traje. Ljubav se praktično uči cijeli život. Upoznavanje ljubavi je aktivno učenje u praksi koje donosi zadovoljstvo. Čovjek koji voli ne prestaje upoznavati svog partnera. Upoznavajući više svog partnera čovjek uči kako da poboljša život svog partnera. To ga ispunjava radošću ljubavi.  

Zaljubljene osobe često brzo uviđaju da njihova subjektivna spoznaja voljene osobe u pravilu nema gotovo ništa zajedničko sa karakterom voljene osobe. Razočarenje koje iz toga proizlazi lako raskida vezu. Ako su ljudi zaljubljeni u svoju zaljubljenost, ako im je slika koju zajedno čine vrlo važna onda često nastaje agonija ljubavne veze. Kod jako velikog stupnja narcisoidnosti, zaljubljena osoba nastoji promijeniti osobu u koju je zaljubljena i približiti je vlastitoj viziji što je praktično nemoguće ostvariti. Javlja se patnja koja vodi do razvoja vrlo strastvenih odnosa koji su potpuna suprotnost ljubavi. Takvi parovi ne napuštaju jedno drugo zato što ih drži užitak izopačene ljubavi. Takve veze se često završavaju mržnjom i to dokazuje da veza nikada nije bila ljubav. To je bila samo narcisoidnost. Ljubav ne završava ali ako se to ipak dogodi onda donosi samo tugu.

Narcisoidnost je sebična, egocentrična, posesivna, pohlepna, ljubomorna dok ljubav sve to nije. Ljubomora nastaje iz povrijeđene narcisoidnosti dok ljubav nije ljubomorna. Zaljubljenost može prijeći u ljubav ako partneri nisu jako narcisoidni i ukoliko imaju dovoljno zajedničkih interesa. Ali to se rijetko događa već i zato što je u današnjem društvu kultura ljubavi vrlo nerazvijena pa ljudi ne znaju kako da vole. Očekivati sreću u braku koji je nastao kao posljedica zaljubljenosti je isto kao očekivati sreću u lutriji. Ali takva su vremena došla ljudi se više pouzdaju u sreću nego u pamet. Zato i ima toliko puno razvoda. Bilo bi razvoda još i više da ne postoji strah od promjena ili strah od ugrožavanja narcisoidne slike bračnog sklada koju bračni parovi prezentiraju društvu. Bračni parovi koji u toku dana jedva pozdrave svoje partnere, koji se ne vesele međusobnom susretu, parovi kojima su ambicije na poslu važnije od životnih partnera, sasvim sigurno ne vole jedno drugo i to je velika šteta za oboje.  

Ništa ne razara toliko brakove kao međusobno povređena narcisoidnost bračnih partnera. Ako se brak završava svađom na sudu to sigurno nije bila ljubav, to je bila narcisoidnost. Ako neka osoba ostavi svoju suprugu ili supruga zato što se zaljubio u drugu osobu onda ga je kratkotrajna iluzija natjerala da učini veliku glupost jer je dugoročno nanio štetu sebi i ljudima oko sebe. Odnos sa novim partnerom teško može biti bolji od odnosa sa prethodnim partnerom jer da čovjek zna kako da voli ne bi tražio novog partnera i ne bi se razvodio. Razvod braka samo nepobitno ukazuje na vrlo otuđen i duhovno siromašan život takve osobe.

Mnogi ljudi jedva čekaju da se zaljube. Da znaju više oni bi izbjegavali stanje zaljubljivanja. Zaljubljivanje je slatko ali šteti čovjeku jer mu osjećaj sreće koji nekontrolirano navire otežava mogućnost da objektivno sagleda situaciju u kojoj se nalazi. Ljudi koji su objektivni se teže zaljubljuju ali su zato sposobniji da vole. Ljubav je stabilna i sa vremenom raste. Ljubav je posljedica prirodne produktivne orjentacije čovjeka. Danas su ljudi otuđeni od takve orjentaciju i zato ne vole. Sistem koji sam predložio će graditi prirodne odnose u društvu bazirane na jednakim ljudskim pravima. Razvijat će se objektivnost koja će učiti ljude kako da vole i oni će voljeti.

 

Ljubav prema djeci  

Ljubav se razvija od djetinjstva. Ljubav se uči isto kao što se uči hodanje ili govor. Roditelji koji vole pružaju ljubav djeci i svojim primjerom uče djecu što je to ljubav. Ukoliko roditelji ne znaju šta je to ljubav onda ne mogu ni djecu učiti ljubavi. Današnje društvo je jako otuđeno od vlastite prirode i zato ne poznaje dovoljno ljubav. Nedostatak ljubavi se najčešće manifestira nedovoljnom brigom roditelja za vlastitu djecu.

 

U kapitalističkom sistemu najveći broj roditelja mora raditi cijeli dan da bi pokrili životne potrebe tako da nemaju vremena da pruže djeci ljubav u mjeri u kojoj je to osjećaju. Kapitalizam nameće otuđene potrebe koje oduzimaju slobodno vrijeme i smanjuju  roditeljima mogućnost odgoja djece. Kapitalizam svjesno razbija porodicu kako bi dobio ovisnije radnike i potrošače. Ovo je politički problem kapitalističkog društva i mora se riješiti političkim mjerama. Odgoj djece preuzima škola gdje program nastave određuje autoritarni sistem otuđen od prirode djece i zato ga djeca često ne vole. Nastavnici preuzimaju ulogu roditelja. Nastavnici normalno puno teže mogu pronaći ljubav prema djeci nego roditelji a pogotovo zato što uglavnom rade sa djecom samo zato da bi zaradili novac za život. Djeca odrastaju bez dovoljno ljubavi.

Nadalje, narcisoidni roditelji su često po cijele dane zaokupljeni vlastitim ambicijama koje velikom greškom vrednuju više nego ljubav prema djeci tako da nemaju vremena za vlastitu djecu. Više vremena posvjećujete karijeri i zaradi novca nego vlastitoj djeci? Vi ste tada prilično narcisoidni i nemate razvijenu sposobnost da volite. Narcisoidni ljudi često kriju svoje ambicije kao vlastitu žrtvu za dobrobit svoje porodice. Ali to je glupost zato jer se ovdje radi o glupavom precjenjivanju vrijednosti ambicija i potcjenjivanja djece. Uspješna karijera i novac ne mogu donijeti toliko pogodnosti koliko nebriga za razvoj djece donosi nepogodnosti svima. Djeca koja ne primaju dovoljno brige i ljubavi postaju emocionalni invalidi koji ne znaju pružiti ljubav i postaju dugoročni problem za sebe, za svoje roditelje i za društvo. Nije nemoguće da će djeca upoznati ljubav u kasnijem životu ali u otuđenom društvu u kojem živimo to se jako rijetko događa.

Umjesto pružanja ljubavi, danas roditelji daleko više vrše pritisak na djecu da se povinuju njihovoj volji u ime viših ciljeva. Roditelji koji nisu razvili ljubav u sebi nemaju sposobnost da objektivno sagledaju potrebe svoje djece. Oni sa svojim pritiskom otuđuju djecu od vlastite prirode i naravno umanjuju njihovu šansu upoznavanja ljubavi. Kad se mladi suprotstavljaju volji odraslih oni lako mogu biti u pravu jer su bliži vlastitoj prirodi i zato otpor mladih treba respektirati.

Nedostatak ljubavi čini da se djeca osjećaju nemoćna u današnjem društvu. Ona traže izlaze iz vlastite nemoći, i prividno ga nalaze u iluzijama televizije, filmova i kompjuterskih igara. Svi ti mediji na prvom mjestu zastupaju animalne instinkte društva otuđenog od svoje prirode i profitne interese vlasnika medija i kao takvi su vrlo suprotni prirodnim potrebama društva. Djeci koja ne primaju dovoljno brige i ljubavi, uzori postaju vrlo brutalni heroji u filmovima a sami postaju heroji u brutalnim kompjutorskim igrama. Djeca u kompjutorskim igrama normalno ubiju po nekoliko hiljada “neprijatelja“ dnevno. Takvim “uspjesima“ oni kompenziraju vlastitu nemoć u društvu u kojem žive i grade iluziju o vlastitoj moći. Iluzija moći kompenzira duhovno siromaštvo u kojem žive i donosi im  veliko otuđeno zadovoljstvo. I kad roditelji brane djeci da previše vremena provode ispred kompjutora pritom ne pružajući gotovo ništa osim zahtjeva i obaveza, djeca to primaju kao nasilje nad svojim potrebama.

Nekad davno su roditelji provodili dosta vremena sa svojom djecom i pružali su ljubav. Tada je otac svom djetetu bio najveći autoritet. Danas djeca svoje roditelje gotovo da ne vide i otac svom sinu više nije najveći, najjači i najpametiji uzor već smetnja. U Arizoni, SAD, nedavno je jedan osmogodišnji dječak  takvu smetnju uklonio pištoljem isto kao što to njegovi junaci svakodnevno čine u filmovima ili on sam u kompjutorskim igrama. Uzeo je pištolj i ubio oca i njegovog prijatelja. Nešto prije toga u istoj državi se jedan 12 godišnji dječak posvađao sa svojom majkom oko kućnih poslova poslije čega je uzeo pištolj i ubio je. Ovo su ekstremni rezultati nedostatka ljubavi u današnjem društvu o kojima se knjige mogu pisati. Kako sada stvari stoje ovakvih primjera će biti sve više.

Potpuni nedostatak ljubavi prema djeci može izazvati ubistva bilo gdje. U srednjoj školi Columbine u Coloradu SAD, dva su se dječaka udružila zajedno i ubila 13 svojih kolega i ranila još 21. Neko se u školi vjerojatno usudio narugati sa tim dječacima koja su stekla iluziju moći kroz brutalne kompjutorske igre i to je njima postalo nepodnošljivo poniženje. To je povrijedilo njihovu narcisoidnost i tada je u njihovim glavama pojavilo pitanje zbog čega su oni vježbali svoje pucačke sposobnosti ako ih nikada ne isprobaju. Pokazat će oni svoje “sposobnosti“ i neka svi vide koga su dirali. Tako su svoju igre prenijeli u javu i postali zločinci. To su djeca koja nisu izrasla u materijalnoj neimaštini već u nedostatku ljubavi. Ne treba biti jako oštrouman da bi se pretpostavilo kakva budućnost očekuje generacije koje su odgajane bez ljubavi.

Ukoliko roditelji ne pruže djeci dovoljno ljubavi tada je uglavnom kasno za njihov produktivni razvoj. Tada doktori psihe ili državni opresivni aparat mogu samo donekle pomoći. Sada se vi vjerojatno pitate gdje je ta granica koja stvara odgovorne i neodgovorne roditelje prema budućnosti djece? Ta granica je definirana znanjem koje je plod odnosa ravnopravnih ljudi. To je stanje gdje će roditelji naučiti kako da vole i gdje će djeca biti voljena. Tada će i djeca uzvratiti ljubav. Ja sam definirao sistem koji će ostvariti takvo društvo. Taj sistem će skratiti radno vrijeme roditelja pa će roditelji moći provoditi više vremena sa svojom djecom. Slijedeći uvjet za zdrav odgoj djece jest da roditelji u sebi pronađu ljubav jer tek tada će moći ispravno djelovati na djecu. Sistem koji sam predložio će i to omogućiti. Ljudi će živjeti realne živote bez iluzija, biti će zadovoljni sa svojim životima i biti će sposobni da vole. Taj sistem će potpuno promijeniti ljude.

U takvom svijetu ljudi će voljeti i neće biti zainteresirani da gledaju okrutne filmove i neće imati uzore za okrutno ponašanje. Voljena djeca više neće imati potrebu da igraju brutalne kompjutorske igre. Ja vjerujem da će u sistemu koji sam predložio oružje biti potpuno uništeno. Ljudi će sami tako odlučiti. Sistem koji sam predložio je izlaz iz brutalnog svijeta otuđene današnjice.

 

 

Homoseksualna ljubav

 

Homoseksualna veza nije prirodna veza. Homoseksualci najvjerojatnije grade svoju neprirodnu orjentaciju na narcizmu koji se može razviti tako da zahtjeva bliski emocionalni odnos sa pripadnikom istog spola. Ljubav između predstavnika istog spola nije nikakav problem. Problem je seksualna veza između pripadnika istog spola.

Svako ko razmišlja o homoseksualnom odnosu duže vrijeme sasvim sigurno razvija želju da ispita seks sa pripadnikom istog spola. Obzirom da je homoseksualna orjentacija donedavno bila zabranjena ili je bila vrlo sramotna, homoseksualci su svoju želju krili. Ja mislim da su zbog toga homoseksualci bili jako nesretni ljudi. Ogroman pritisak zabranjene želje i dugotrajne patnje proizašle iz nemogućnosti ostvarenja homoseksualne veze je utemeljio homoseksualnu orjentaciju takvog čovjeka. Poslije toga prvo homoseksualno iskustvo donosi nevjerojatnu sreću i definitivno učvršćuje homoseksualnu orjentaciju takvog čovjeka. Ja sam uvjeren da homoseksualnost nije bila zabranjena, da bi homoseksualci bili manje intenzivno homoseksualno orjentirani. Ovu tvrdnju može potvrditi i svaka zabranjena ljubav između muškarca i žene. Ako je njihova veza iz bilo kojeg razloga nepoželjna za njihove porodice njihova uzajamna strast jača. Zabraniti ljubav je kontraproduktivno. Isto se odnosi i na homoseksualce.  

Ne vjerujem da je sam seksualni čin od presudnog značaja za homoseksualce zato što seksualni čin ni u heteroseksualnoj vezi nije od presudnog značaja. Daleko važnija je ljubav. To znači da homoseksualci u normalnom prirodnom okruženju bez pritiska bilo koje vrste mogu postati zainteresirani za heteroseksualnu vezu. Problem počinje u mislima i rješenje problema se nalazi u mislima.

Pripadnici istog spola koji žive zajedno trebaju imati ista sva prava kao i ljudi u braku osim imena takve veze zato što je takva zajednica nije prirodna. Jezik treba biti dovoljno bogat da može razlikovati prirodnu i neprirodnu seksualnu vezu. Homoseksualci se tome žestoko emotivno protive jer su jako propatili krijući svoju seksualnu orjentaciju i jako im je stalo da njihova homoseksualna orjentacija bude prihvaćana od društva. Za njih bi bilo bolje da prihvate činjenicu da je njihovo stanje neprirodno jer bi tako povećali mogućnost povratka na prirodno stanje. Prirodno stanje može ostvariti veću i trajniju radost življenja.

Meni se čini da je poligamija prirodnija od homoseksualizma iako je poligamija više potisnuta ili zabranjena u većini zemalja svijeta nego što je to homoseksualnost. Sloboda izbora opredjeljenja treba biti kamen temeljac svakog društva. Neka sloboda izbora pokaže ljudima što je najbolje za njih same. Ono što je najbolje za slobodnog čovjeka najbolje je i za društvo. Ja mislim da je homoseksualnost nerazvijena ljubav isto kao što je to zaljubljivanje. Razvijena ljubav čak nije ni nužno seksualna. Kad ljudi nauče voljeti oni će se vratiti svojoj prirodi i to će značajno smanjiti ili možda čak i potpuno ukinuti homoseksualnost.

Ja mislim da će svi ljudi uvidjeti da je brak između muškarca i žene najbolje rješenje. Oni će pronaći osobu koja im objektivno najviše odgovara za brak i takvu će osobu jako voljeti ali će zasigurno voljeti i cijeli svijet. Ljubav nije isključiva. Samo narcisoidan čovjek može voljeti samo jednu osobu i biti potpuno nezainteresiran za sve druge ljude svijeta. Čovjek koji voli, voli cijeli svijet.

 

Ljubav treba slobodu i jednaka prava

Ljudi koji nemaju slobodu da žive u skladu sa vlastitom prirodom kao i ljudi koji uvjek trebaju nekoga da ih vodi kroz život teško mogu voljeti. Ako ste pokorni svom učitelju, šefu, ili predsjedniku zato što oni posjeduju opresivni aparat koji vas plaši vi ih ne možete voljeti. Ako ste veliki sljedbenik bilo kojeg autoriteta ili idola, ako se silno divite svom predsjedniku, nekom pjevaču ili nogometašu, ako proučavate svoje idole više nego što pokušavate razumjeti sebe to je idolatrija a ne ljubav. Idolatrija je posljedica nedovoljno izgrađene ličnosti koja ovisi o autoritetima.

Otuđeno društvo ne dozvoljava razvitak čovjeka jer autoriteti ostvaruju nadmoć i profite bazirane na nemoći čovjeka.  Danas se najozbiljniji mediji u svijetu više bave razvojem idolatrije nego objektivnim analiziranjem stanja u svijetu. U stvari uistinu ozbiljnom analizom stanja u svijetu se ne bavi ni jedan javni medij i zato živimo u mraku. Rezulatat  toga je veličanje neravnopravnosti ljudi. Potpuno je svejedno da li slijedite ili podržavate autoritete zato jer ih se plašite ili ih obožavate kao idole, vi u sebi nosite elemente mazohizma i vrlo smanjenu mogućnost da volite. Čovjek koji voli ima podjednak respekt prema svim ljudima i tako se može prepoznati.

Postoji jedna tanka dobra linija koja se nalazi između dvije grupe zla, između nemoći i nadmoći, između mazohizma i sadizma, između inferiornosti i superiornosti, između poniznosti i narcisoidne autoritarnosti. Na toj liniji se ljudi jako teško zadržavaju zato što vrlo lako skliznu lijevo ili desno u zlo. Ako ljudi ostvare i najmanji uspjeh u društvu oni lako skliznu u superiornu narcisoidnost a neuspjeh ih prisiljava da skliznu u inferiornu poniznost. Ta tanka linija između dva zla se zove objektivnost i ravnopravnost između samosvjesnih ljudi i predstavlja jedinu moguću zdravu orjentaciju društva. Svi moji napori kreiranja boljeg društva se mogu jednostavno pojasniti željom da uvjerim ljude da je najbolje za svakoga da bude na toj dobroj liniji. Kad u tome uspijem tada društvo više neće imati socijalnih problema i bit će sposobno da voli. 

Svi putevi unapređenja društva se moraju bazirati na oslobađanju ljudi od utjecaja loših autoriteta i otuđenih vrijednosti koje su ti autoriteti nametali kroz povijest. To je takozvani proces razotuđenja. Sloboda preispitivanja opredjeljenja koje su autoriteti vjekovima nametali će osloboditi ljude otuđenja. Slobodni ljudi će vlastitom praksom spoznati koje su stvarne vrijednosti koje treba zadržati a koje nisu i koje treba eliminirati. Tako će ljudi postati samosvjesni članovi društva. Da bi to ostvarili potrebno je demistificirati praktično sve autoritete svijeta. Kako? Na prvom mjestu jednakim pravima ljudi na svim nivoima međuljudskih odnosa. Ljudi moraju prihvatiti tezu da priroda društva ima temelje u slobodi, jednakosti i ravnopravnosti ljudi.

Ali čekajte malo, zar mi već nemamo jednaka prava poslije razvoja i prihvaćanja jednakih ljudskih, građanskih, zakonskih, konstutivnih i drugih jednakih prava svugdje u svijetu? Naravno da nemamo! Ovdje se radi samo o formalnoj ravnopravnosti i o propagandi loših autoriteta. Predsjednik vaše države vas može poslati u rat a vi njega ne možete. Vaš šef vas može maltretirati i otpustiti sa posla a vi njega ne možete. Vaš učitelj vam može nametati znanje a vi njemu ne možete. Gdje su tu jednaka prava? Sad vi mislite da je to sasvim normalno zato jer ste u takvom društvu oduvijek živjeli. Ja tvrdim da to nije normalno! 

 ***

Sistem koji sam predložio nudi svakom čovjeku potpunu ravnopravnost, nezavisnost, slobodu izjašnjavanja i djelovanja pod uvjetom da to njegovo izjašnjavanje i djelovanje ne donese drugom čovjeku nepogodnosti. Sistem će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. To će se ostvariti pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima. Ja sam ga nazvao demokratska anarhija. Svaki čovjek će imati jednako pravo da ocjeni bilo kojeg drugog čovjeka. Svaka pozitivna ocjena će automatski donijeti neku malu nagradu pozitivno ocjenjenom čovjeku a svaka negativna ocjena će rezultirati nekom malom kaznom. To će usmjeriti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Tehnički gledano ovo već jako liči na ljubav jer se ljubav bazira na nediskriminiranoj brizi za druge i u davanju. Ali to još uvijek nije ljubav. Kad se ovakav sistem počne primjenjivati u otuđenom društvu, većina ljudi vjerojatno neće osjetiti zadovoljstvo u samom činu davanja i zato to neće biti ljubav. U početku će zadovoljstvo proizlaziti iz egoistične potrebe dobijanja boljih ocjena od drugih ljudi i izbjegavanja dobijanja loših ocjena od drugih ljudi, ali ono će biti vrlo korisno zato što će tako ljudi stvarati pogodnosti i ustručavati se da rade nepogodnosti društvu u cjelini. Sistem ocjenjivanje će definitivno ukinuti privilegije. On će učiti ljude da bez obzira kakav uspjeh ostvarili u svojim životima oni ne smiju zaboraviti da su ravnopravni članovi društva. To će osloboditi ljude narcisoidnosti i omogućiti razvoj ljubavi. 

U završnoj fazi prihvaćanja novog sistema koji sam predložio, ljudi će prihvatiti ravnopravnost u procesu proizvodnje. Slobodu i ravnopravnost treba uvesti u proizvodne odnose. Stvarno jednaka prava među ljudima će se ostvarivati kada se prihvati stalno otvoreno takmičenje radnika za ostvarenje prava na rad na svakom radnom mjestu u javnim preduzećima. Radnik koji ponudi najveću produktivnost na željenom radnom mjestu u bilo kojem trenutku će ostvariti pravo na rad. Takva mjera će odmah značajno povećati takmičenje među ljudima. Malo prije sam u ovom članku spomenuo da takmičenje uništava ljubav. Da li to znači da sam ja protiv ljubavi? Ne, nikako. Ja sam za ukidanje takmičenja ali ono se ne može ukloniti na nikakav drugačiji način nego spoznajom ljudi da je takmičenje pogrešno i nepotrebno. Ideja polazi od toga da će otvorena takmičenja za svako radno mjesto demistificirati značaj svakog pojedinog radnog mjesta što će smanjiti takmičarski interes. Osim toga povećanjem ukupnog broja takmičenja, takmičarski interes radnika će se zasititi što će im omogućiti da počnu nalaziti prave vrijednosti vlastite prirode

Radna konkurencija će ukinuti privilegije svih autoriteta u procesu proizvodnje i demistificirati će njihove radne sposobnosti. Naročito će biti važno demistificirati sposobnosti autoriteta u politici i ekonomiji gdje se nalazi vjerojatno najveći izvor otuđene moći u društvu. Danas je vjerojatno najveći radni uspjeh postati predsjednik države zato što takva pozicija daje privilegije koje imaju gotovo mističnu vrijednost u društvu. Da bi mogli izboriti pravo na radnom mjestu predsjednika države takmičari će nuditi najveću moguću produktivnost države od čega će svi ljudi ostvariti najveće pogodnosti. Uz to da bi ostvarili veću radnu konkurentnost isti takmičari će zahtijevati manje privilegije za sebe. Manje privilegije će se na prvom mjestu ostvariti ponudom veće odgovornosti za neostvarenje predložene produktivnosti, odnosno definiranjem većih kazni za sebe same ukoliko ne ostvare predloženu odgovornost. Osim toga veću radnu konkurentnost će takmičari postići snižavanjem vlastitog dohotka. Na taj način tržište radne snage će demistificirati privlačnost radnog mjesta predsjednika države. Predsjednik države će izgubiti mistificirani aureol idola, i njegovo radno mjesto će postati podjednako privlačno kao i svako drugo radno mjesto. Sva radna mjesta će postati podjednako tražena i to će zasigurno smanjiti takmičarski interes radnika. Tada će ljudi definitivno svoje odnose više bazirati na dogovoru a manje na takmičenju. 
Više o tome možete pronaći u mojoj knjizi Humanizam.

Takmičenje radnika na svim radnim mjestima će sa vremenom ukloniti privilegije i tako omogućiti demistifikaciju sposobnosti radnika koji rade na tim radnim mjestima. I nema drugog puta. Dokle god postoje privilegije postojati će loši autoriteti i ponizni ljudi koji će ih slijediti. Dokle god postoje privilegije ne može postojati razvijena ljubav ni dobra budućnost čovječanstva. Uklonjene privilegije će ukloniti glavno gnijezdo razvoja narcisoidnosti. To je jedino rješenje za sve probleme današnjeg društva i osnovni uvjet za uspostavu ljubavi u društvu. Ljubav je proizvod ravnopravnih ljudi.

Kad ljudi prihvate sistem koji sam predložio tada će se svi oslanjati na vlastite snage pri zadovoljenju vlastitih potreba poštujući pritom sve druge ljude. Tako će se razvijeti samosvjest produktivnih ljudi. Tada više neće postojati nedovoljno razvijeni ljudi. Tada se više niko neće diviti svom predsjedniku, nekom pjevaču ili nogometašu; idoli više neće postojati. Tada više neće postojati nadmoćni ni nemoćni ljudi, neće više postojati loši autoriteti i njihovi ponizni sljedbenici, tada više neće postojati sadizam niti mazohizam. Tada će se prevladavati ogromno otuđenje u kojem danas živimo.

Čovjek koji voli ne mora nužno biti sretan i zadovoljan ali je poželjno da bude sretan i zadovoljan da bi mogao više voljeti. Odgovornost koju novi sistem donosi će učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa vlastitim mogućnostima zadovoljenja. To je glavni uvjet prevladavanja destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe su zadovoljni i nisu destruktivni. Tada će društvo početi razvijati novu kulturu koja će stvarati produktivnu orjentaciju. 

 

Razvijena ljubav 

Produktivna orjentacija je u današnjem društvu prilično nepoznata i zato je danas ljubav rijetka. Novi sistem će ostvariti kompletnu produktivnu orjentaciju čovjeka. Novi sistem će osloboditi ljude od svih oblika otuđenja koje su autoriteti nametali kroz povijest i učiti će ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom. Što to konkretno znači? Život ljudi oslobođen pritisaka autoriteta će omogućiti ljudima da demistificiraju vrijednosti koje su autoriteti kroz povijest nametali. Na prvom mjestu će padati ideologije. Ljudi će istraživati i otkrivati prirodan način življenja. Takav život će demistificirati idole i fetiše. Autoriteti će gubiti moć nad ljudima, novac i roba će gubiti svoju otuđenu vrijednost. Čovjek će čovjeku postajati sve veća vrijednost. Sve veća potreba čovjeka će postajati pažnja i briga za druge, prijateljstvo i bratstvo. Novi sistem će prosvijetliti ljude. Tada će društvo početi stvarati ljubav u svom najboljem i najljepšem obliku. Ljubav je konačni rezultat sistema koji sam predložio. Jednom kada ljudi počnu voljeti jedni druge oni će napraviti kompletno novi svijet, pogodnosti koje su u današnjem otuđenom društvu praktično nesagledive.  

Razvijeni čovjek ne ovisi o nikome jer ono što treba može sam ostvariti, on voli druge ljude bezuvjetno samo zato što oni jesu. On nalazi veliko zadovoljstvo u slobodnom produktivnom djelovanju, u izgradnji sebe i još veće zadovoljstvo u činu ljubavi. 

***

Na kraju da vam pomognem odgovoriti na pitanje da li volite! Ako vam se ovaj članak bnije dopao onda ste najvjerojatnije prilično narcisoidni i zato niste dovoljno upoznali ljubav. Nemojte sad popravljati mišljenje prema ovom članku nalazeći djelove koji su vam se svidjeli. Od vlastitog zavaravanja nemate nikakve koristi. Što ste više narcisoidni to imate manje sretan život. Ako vam je važno da to krijete onda ste još više narcisoidni i još manje sposobni da volite, i još manje sposobni da pronađete radost življenja. Narcis se navodno udavio u jezeru jer nije naučio da pliva.  

Ako vam se ovaj članak dopao preporučite ga prijateljima. Ovaj članak naime nagovještava svijetlu budućnost čovječanstva.

22.06.2009

 

Natrag na početak

       

facebook  twitter

 

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada           Last updated: December 28, 2016
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com